USUD Branka Vojinović Jegdić

USUD

U  svoje  me  klupko

Evo  motaš  vješto

Pokažeš  mi  lice

Dječaka  što  ište

Ljepotu  i  nadu,

A  malene  ptice

U  grudima  tište.

Naivnim  se  čunom

Otisnuh  lagano

U  te  vode   hučne

I  bijele  pjene

Dižu  me  i  lome

A  dubina  vuče,

Mrki  vir  zjapi

Raširio  zjene.

Umjesto  dječaka

Krotki  sluga  čeka

Anđeoskog  lika

I  Vražijeg  glasa,

Krvavijeh  ruku

Postade  gospodar,

A  ja  se  nijemo

U  tom  crnom  krugu

Dok duša  talasa

Predadoh  usudu.