Lile su neke sumorne kiše,
dok dan je tonuo u suton blag;
starac ti poslednje pismo piše,
onaj što davno bio ti je drag.
Naša je ljubav trajala kratko,
trenutak samo, čini se k`o san;
sa tobom beše baš sve mi slatko,
nismo želeli da svane nov dan.
Davno je bilo, al` sećam se još,
te čudne neke jesenje kiše;
na usnama osta vatreni broš,
al` ti i ja baš nikada više.
Ti žurila si na Jahorinu,
već je otišla sva tvoja raja;
“Ta sve nek ide u materinu,
saznaće stari, biće belaja!”
Tad oglasi se i zvuk pištaljke,
zaklopara voz iz Beograda;
na satu poklopljene kazaljke,
par razglednica čuvam i sada.
Svetlana piši! Svetlana piši!
vikao sam za vozom malena;
Svetlana piši… Svetlana piši,
jesenja kiša kvasi ramena.
Nikad se više mi sreli nismo,
a znam malena da smo to hteli;
noćas ti “pišem” poslednje pismo,
šta bi bilo da smo započeli?
Nikad to mila nećemo znati,
suza mora licem kotrljati;
dok ovde pada, dok ovde kiši,
Svetlana piši! Svetlana piši!