Sklapah oči bježeći od mraka
tražeći iskru svjetlosti
skrivenu u pepelu zapaljenih
istina. I sanjah…sanjah
zagrljaj što ne pita
oči što govore
dodir koji ne dodiruje
a peče
i sanjah…blag osmjeh
što liječi
kao melem napravjen od
nepristupačnog bilja Olimpa
iz izbe drevnih Bogova.
Sklapah oči pred maglama
površnih emocija
slijepih putnika
što lutaju
putem bez putokaza
tražeći zlatni sjaj
prolaznog vremena.
I sanjah…na dlanu
pružen kamen vječnosti
sjajan trag
istinitosti
zrno
malo neprimjetno
što dušu je
poput sunčevog sjaja
od hladnih zima
ogrijalo.
Ali, san nestaje.
Otvaram oči
mrak ostaje…
Bježati se okovan ne može.
Vezan biti
lancima pletenim
kučinom stvarnosti
sanjar ostaje rob,
zatočenik realnosti.
