Ponovno je odjurio tamo gdje se s nekim značajnim mimoišao. Je li to
bila ona… u povorci svakodnevnih prolaznika?! Kao da mi je graciozno poka-
zala način kozmičkog sporazumijevanja. Evo, netom je pisala da dolazi. I vra-
ća se u Sarajevo. Meni se vraća. A onda se sjetio kako mu je prije mnogo
godina (umjesto razglednice) u srce utisnula svoj sjaj u očima, mali, poput
leptira lebdeći, plačni osmijeh i riječi: „Ne, nikada se neću vratiti, ni onda
kada, možda, spoznaš svoje grijehe. Jer ni tada nećeš umjeti u meni mene
prepoznati.“ Htio je tada nešto reći, izustiti, ali je, ukočen, samo nijeme
ruke pružio za sudbinom.
Настави са читањем “NE, NIJE SE IGRAO RADI IGRE – Mirko Popović”