Ponovno je odjurio tamo gdje se s nekim značajnim mimoišao. Je li to
bila ona… u povorci svakodnevnih prolaznika?! Kao da mi je graciozno poka-
zala način kozmičkog sporazumijevanja. Evo, netom je pisala da dolazi. I vra-
ća se u Sarajevo. Meni se vraća. A onda se sjetio kako mu je prije mnogo
godina (umjesto razglednice) u srce utisnula svoj sjaj u očima, mali, poput
leptira lebdeći, plačni osmijeh i riječi: „Ne, nikada se neću vratiti, ni onda
kada, možda, spoznaš svoje grijehe. Jer ni tada nećeš umjeti u meni mene
prepoznati.“ Htio je tada nešto reći, izustiti, ali je, ukočen, samo nijeme
ruke pružio za sudbinom.
Sad ga je s jedne grane u blizini, kao neki znak za praznovjerne, pogleda-
la pa prhnula ptica a, začudo, lišće stare breze nije zadrhtalo…! Je li se čudio
tom fenomenu, ili je samo gledao za pticom dok je nije usisala nebeska
dubina
Pitao se je li i pored svega ipak prebrzo i bez razmišljanja nestala. Razmišljao
je o tobožnjoj istini da jučer i sutra ne napuštaju svoju nerazmljivu, raskošnu i
maštovitu igru Onoga-koji-odlučuje o svemu. Zamišljao ju je kako tajanstveno
pleše u nekom drugom svijetu, onom čije majke, vjerovao je, djecu uče drukči-
joj abecedi života.
Okrenuo se njenom simpatičnom rukopisu i sjetio se vremena kad joj se
duša nije odvajala od poezije Vesne Krmpotić čije je pjesme često recitirala
smatrajući kako će na taj način i ona pridonijeti da nenadmašan dar svog uzora
u pjesništvu ostane povijesno neizbrisan… Po tko zna koji put je ponavljala:
„Sve si mi dao, osim spoznaje da si mi sve dao. Čak si mi dao da spoznam da
mi nisi dao spoznaju da si mi sve dao.“
Prisjećao se kako mu nije htjela priznati da ponekad teško shvaća svoju omi-
ljenu poetesu.
Ponovno je gledao kako nedalekim parkom promiče… netko. A ne, zaključio
je za sebe, to u meni nenaspavan čovjek pokušava prijeći ulicu…
