Moje su pjesme – Miro Beribaka

Moje su pjesme . Moje su pjesme, istine moje, istine kojima sebe istinim, da istine, istine nisu! . Moje su istine, laži moje, laži kojima sebe lažem, da laži, laži nisu! . Moje su laži, moja stvarnost, koju lažem, da nije istina, i da tuge će proći, samo ako sebe, istinski i bezmjerno slažem! . … Настави са читањем “Moje su pjesme – Miro Beribaka”

Moje su pjesme

.

Moje su pjesme, istine moje,

istine kojima sebe istinim,

da istine, istine nisu!

.

Moje su istine, laži moje,

laži kojima sebe lažem,

da laži, laži nisu!

.

Moje su laži, moja stvarnost,

koju lažem, da nije istina,

i da tuge će proći,

samo ako sebe, istinski

i bezmjerno slažem!

.

Miro Beribaka

FIGURA — Marina Adamović

Danas sam – magla – u magli magla još uvek je vreme bez promena sutra ću biti – ptica na grani obogaljena – al‘ ipak – ptica ko pretvara oblak u crvenu vodu? ko pase travu – modrikasto sočnu? šetači s pesmom gledaju uvis akord po akord – kazaljke sata tako se magla kida i … Настави са читањем “FIGURA — Marina Adamović”

Danas sam – magla – u magli magla
još uvek je vreme bez promena

sutra ću biti – ptica na grani

obogaljena – al‘ ipak – ptica
ko pretvara oblak u crvenu vodu?
ko pase travu – modrikasto sočnu?
šetači s pesmom gledaju uvis
akord po akord – kazaljke sata
tako se magla kida i saceda
tako se buši izvor u nebu

pero za perom – sleće u reku
grančica puca – prihvata ih
nemušta luda
posmatra kljun – širom
otvoren! – u stavu
osmeh!

a ranâ – nema – nema ni zakrpa
osim jedne


pod krilom   od voska

kamin(n)gs

IZNENADA — Marina Adamović

Na čelu mi je prst ne – pištolj – ne uzela sam vijaču ne – omču – ne smislila sam igru skakaću mostom od samoće preko obmane i blata ako padnem samo ako zaviriću kroz ogradu mosta i šapnuti ribi žao mi je što nisi u vodi obala nije za škrge – nije a ja … Настави са читањем “IZNENADA — Marina Adamović”

Na čelu mi je prst
ne – pištolj – ne
uzela sam vijaču
ne – omču – ne
smislila sam igru
skakaću mostom
od samoće preko obmane i blata
ako padnem
samo ako
zaviriću kroz ogradu mosta
i šapnuti ribi
žao mi je što nisi u vodi
obala nije za škrge – nije
a ja nisam za vodu
nisam – samo duboko razmišljam
dub oko
oko mi je kao mehurić koji ću ti jednom doneti
razumem te i tvoju sudbinu
sve mi je jasno – i
znenada – pitam vodu
a nada? pliva ili me s visine gleda?
prst vijača i ja
ribe nema

kamin(n)gs