U očima mi je sve bilo napisano
Jasno, kao perom na papiru
Nisi ni pokušala da pročitaš.
A ja, kad god te pogledam
Pokušam da te pročitam
U tvojim očima srcelomnim,
Na tvojim usnama zmijolikim,
U tvojim pokretima koji me sasijeku,
I večeras, na hladnom pločniku
Pokušavam da nesto pročitam na tebi
Dok malim rukama stežeš kragnu kaputa
I nista ne govoriš,
dok pričaš nešto nebitno.
Je li moguće da nemaš šta da kažeš
Ili nećeš, ili se bojiš?
A dovoljan bi bio jedan treptaj oka,
Ne jači od treptaja leptirovih krila,
Najmanji pokret usana…
Dovoljno bi bilo i da ne uradiš ništa,
Samo da ostaneš minut duže.
Svaki put kad se sretnemo
Ostanes mi ponesto dužna.
Topio sam pahulje na tvojoj kosi toplim riječima,
Smirivao ti nemirne oči nježnim pogledima,
Pružao ti poklone sa sjajnim trakama od riječi,
I zauzvrat dobijao praznu ćutnju,
Okrutniju od svake psovke, uvrede i kletve.
Zar ne vidiš da klečim pred tobom,
na ovom prokletom pločniku,
bez ponosa, kao pas,
Da ne vidim i ne čujem ništa osim tebe,
Da čekam najmanji znak naklonosti…
Zar ne čujes kako mi srce bije,
Da te molim,
Da sam ti spjevao pjesmu,
Da te okivam u zvijezde…
Zar ne osjecaš ovu toplotu,
Ženo, da ti topim ledenice sa obrva,
Moju ljubav koja se bori da probudi tvoju,
Dušu koja izlazi iz mene da te prigrli…
*********
Meni je prosla vječnost,
a sve se ovo zbi’ u jednom trenu.
– sve moje riječi, osjećanja i želje.
A sledeceg trena već si me pročitala,
Stavila topli dlan na moj obraz
I jednim dodirom mi odgovorila na sve.
Bila si mi svetica što u trenutku rješava sve muke,
Bila si mi sablja sto razveza taj čvor od osjećanja
Bila si mi blještava, božanska zora.
© Zlatko Živković
