JEDNOJ
Kad cvetovi odu s mesta gde su bili
snegovi će beli zavladati njima
niko neće znati da smo se ljubili
što beše u našim ostaće srcima.
Ostaće bez glasa u blizini reka
od tuge jer ne znam šta bi bilo drugo
pitaće je vetar zar još uvek čeka
zaljubljenih dvoje što ih nema dugo.
Poželeće nekad sećanja daleka
duša da ti vrati, volela si jednom,
pusti je, ne brini što je možda preka,
na kraju ne laži, nije ti svejedno.
Stavi prst na čelo, zamisli se malo
zašto mnoge stvari naprečac se čine,
zar je naše vreme u dve reči stalo,
mesto čašu sreće pijemo gorčine.
Istina na kraju uvek je bez reči
i nikad mi jedno neće biti jasno,
zar kraj nekog drugog može da se leči
bol za nekim koga volela si strasno.
(Прочитано: 103 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.289.515 пута)
Željko Sulaver, knjiga pjesama U PRASKOZORJE, osvrt
Negdje u sjećanjima čuči pjesnički duh kojeg pjesnik pronosi kroz poeziju. Nije dozvolio vremenu i novom podneblju da izoštri njegovu misao i uobliči u prave umjetničke vrednotne, već je omamljen nostalgijom i zovom zavičaja posegao da sipa stihove i natače pjesmu iskrenim pjevom, poput gugutke koja ne može da pronađe svoje gnjezdo, ili poput slavuja koji žali za odletjelim jatima.
U bespućima njegovih razmišljanja, Sulaver, sav preplanuo od žarke zelje da namakne što bolju rimu gubi pomalo smisao u traganju za njom, ali nam nameće izvanrednu igru riječi koja nas vuče da čitamo pjesmu i upravo u toj magičnosti izraza otkrivamo njenu ljepotu i smisao.
Sagradí kule da dvore
Čuvaju tople kad hladni dani
Zaprete, snovi su zazidani
Ostali da govore
Opčinjen ljubavi postaje stradalnik svojih vlastitih stihova, umjesto sreće, ljubavnih zagrlljaja i avantura on pjeva o nedosanjanim ljubavima, o onima koje su izmakle ispod šešira uspomena, ali on svejedno sklada pjesmu.
LELA
Na padini podno sela
Ima jedno tajno mesto
Gde sam tebi jedne zime
Dolazio često
Spava selo moja Lelo
Divne snove sanja
Ja spavati još ne mogu
Željan tvoga milovanja
Imam blagi osjećaj da Sulaver svoju poeziju sklada melodijski. Pokušava vrlo često kad mu nadolazi stih da pjeva pjesmu, vođen nametnutom rimom koja daje vrhunski melodični sklad i na taj način njegovu nostalgiju pretače iz poezije u melodiju. Vjerujem da je to prejaki osjećaj nostalgije koji se propjevavanjem stihova lakše podnosi.
Ako bi Sulaver svoju misao počeo pripovjedati kao događaj i na taj način izostavljati rimu došao bi do sjanog pripovjedačkog štiva zasovanog na činjenicama iz njegovog života i još k tome uljepšano metaforom poetičnom rječju stvorio bi jedan novi kniževni opus sa kojim bi se na isto kvaltetan nacin mogao predstaviti publici kao pjesnik i pripovjedač.
A onda me, znaš šta, dočekalo tamo
Mnogo mladih ljudi isto što su hteli
Ali ne što oni želeli su samo
To su drugi krivi pa su njih uplel.
Žalosno je sve to, ne bih da te plaši,
Sve prolazi jednom i to proći mora
Bog je bio svedok stradanjima našim
Nagrada će stići, nema izgovora
Primjetno je da je dosegao vrhunac u pjevanju narodne poezije i da se kojim slučajem rodio krajem 19. vijeka vjerovatno bi bio jedaan od najznamenitijih srpskih pjesnika. I ovako njegovo pjesničko umjeće nesmije biti prepušteno samo sebi, ono mora doći do čitaoca, biti prezentirano kao svako drugo djelo, jer ono zasigurno ima potencijal među svim ljudima hercegovackog podneblja, a i šire, dira u ona osjećanja koja su nam najtanja kad je zavičaj u pitanju, prve ljubavi, majka i sve vrednosti koje krase tradiciju njegovog podneblja.
Sulaver ne prikriva ponos skladanjem stihova o Dučiću, kako čovjeku tako i njegovoj ulozi i djelu u stvaranju istorije koja je po mnogome pridonijela društvenim a posebno kultorološkim zbivanjima u vrijeme kad su se kovale vrijednosti koje ostaju vječni simbol kulture jednog naroda. Zbog toga je Dučić u Sulaverovoj poeziji predstavljen skoro kao božanstvo.
Više i od svega što visoko može
Da uzdigne svoje bestežinske kosti
Zavidim, maestro, tvom tronu velmože
Bez ijedne trunke skrivene pakost
Sagradićeš sebi zamke od granita
S moćnim zidinama do plavih nebesa
Dvorjani će tvoji poput carskih svita
Gradit’ mlečne pute od svojih telesa
Na kraju, Sulevar je nepopravljiv u dosljednosti svoga stiha, uzdignut iznad očaja, naslonjen na bedeme recitiranja i pripovjedanja pjesničke vedrine koja će vječno živjeti dok će se svi ostali pravci mjenjati, usavršavati, uzdizati i padati, a njegova dosljednost ostaće vječno uzidana u pjesmi.
Ilija Šaula – pjesnik
Filadelfija, Pensilvania
Novembar 2008
Ilija uzeste mi rec iz usta…..
Sulaver, spomenik od reci ne mogu da sruse…
Vas je itekako cvrsto utemeljen….
Ducic kao bozanstvo,preslaba rec….
Pozdrav,klanjam se autoru,duboko,duboko.
Aleksandra-pesnik? Sad vise nisam sigurna…..