Stigla neka tužna jesen
Ljubav se u suho lišće sapliće
Prihvaćene laži, napušteni snovi
Jesen zatrpala nadu u bolje
i mir je samo san koji blijedi
u velikoj boli ni plakati ne vrijedi
Rijeka tuge u duši vojnika
koji je pucao na tuđe dijete
Kući kroz kišu, kroz vjetar što ga koči
Kuća je ista i svi njegovi na broju, a
Majci ne može gledati u oči
U noćnoj mori kajanje ne blijedi
I nigdje ne vodi bijeg og grijeha
Bijeg od sebe, bijeg od čovjeka.
Jer oči su svjedok bez glasa
i u njima malo nedužno tijelo
ostaće zapisano dovijeka.
Za neki razlog, u neko vrijeme
bolje od ovog, što će doći,
oprostiće svako svakom
a vojnik sebi neće moći,
Jer i kad te oslobodi porota
Vojnička je tuga duža od života.
(Прочитано: 49 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.289.279 пута)