BUĐENJE

                        Niste čuli !?! Ovo, sad, niste čuli !?! Pa da, kako ste i mogli, baš sam glup. Ali to je bio baš dobar prasak, ili bolje rečeno pucanj. Znate, kad se budim ovako kasno volim dobro da prdnem, da se i ja oglasim  u ovom smrdljivom i zagušljivom vremenu. Kad tako prdnem osjećam se uspješno, ponosno i značajno. Ako to uradim baš dobro, glasno i jako, obavezno se slatko nasmijem. Dobro je kad sam veseo i zdrav! Tada se umirim kao malo dijete, ušuškam jorganom i čekam da mi uz stomak i kroz malje na grudima do nozdrva domili poznati i karakteristični smrad. Dok ga udišem pokušavam da se prisjetim čime sam protekle noći punio želudac i sva ta lica kojima sam morao da se smješkam.

                        Valjuškam se po krevetu  zatvorenih očiju. Tražim hladne površine jastuka kako bi mi rashladile kritično zagrijanu omekšalu moždanu masu. Plašim se da ustanem, jer će mi se sa TV a  odmah obratiti neka  ,, estradna umjetnica ,, , koja zahtijeva da joj sa medicinskom ozbiljnošću posmatram matericu, mokraćni mjehur, naslućujem žučnu kesu i pankreas. Znam da će mi neko zbog ovoga možda tražiti glavu za giljotinu, a ja im umjesto glave nudim drugu stvarčicu, jer od ove moje više nema posla. Sve ono o čemu je maštala sada je pretvoreno u  ½  kg mesa izrezanog na šnite i uvijeno u običnu kinseku plastičnu kesu. I ako sve to znam, onda je zaista glupo da ustanem. Ovako mi je sve na dohvat ruke : jabuke, bokal vode, suvi kolačići, pištolj – trofej iz rata, tuta, i ko zna šta još ima tu ispod kreveta.

                        E sad ste ovo morali čuti!!! Nemoguće!!! Nemoguće da niste čuli!?! Pa to je bio prdež za ponos , i ne samo da je bio glasan, već je bio i melodičan, skoro pa umjetnost.

                        Ipak, ni ovo me nije trglo da otvorim oči. Nastavljam da čitam sa unutrašnjosti kapaka, a toga ima dosta. Očne jabučice se meškolje, kolutaju i ranjavaju se o nabubrele kapilare i okamenjenu krmelj. Prsti prepipavaju kožu stražnjice, čela, grudi i čeznu da pronađu neku bubuljicu koju bi strasno iscijedili. Oni su pokušavali da još izvrše neku reanimaciju, samo bezuspješno. Eh,mi muškarci, mi dvoglave aždaje !A za to poređenje krive su nam bajke, i kad bolje razmislim  te bajke nisu izmišljale naše čukun deke, već naše čukun bake. Naravno, i jezik bi nešto htio, a on u stvari samo miješa ustajali vazduh usne duplje sa pjenušavom gorkom pljuvačkom – kao da mi je đavo pljunuo u usta.

                             Probudio sam se. Sjedim na ivici kreveta okružen stidnim dlakama koje su se uvaljale u iskrzani i zarozani bijeli čaršav. Osjećam se nekako mekano i kafeno, bolje rečeno – usrano. Dlakavim palčevima šaram po tepihu ne bih li pronašao papuče. Ustajem, teturam se , jer ,,nasmijane ,, tabletice još djeluju. Ulazim u WC i zaključavam se kao da sam u trezoru neke narodne banke i smještam dupe na jajastu dasku. Zauzimam rodenovski položaj i odmah zatim oglašavaju se salve mojoj uzaludnosti i mom promašenom životu.

                        Palim prvu cigaretu i dim koji uvlačim pravi bolne rezove po plućima. Već drugi dim bolje prihvatam, čak mi i godi . Odjednom se po WC-u provuče rezak, kratak zvuk – BUĆ,i ja se stresoh, jer mi hladna voda poprska onaj dlakavi par zbog koga ne mogu da skupim noge. To me  rasani  i malo dovede u red. Tek tada bivam svjestan da sam preživio još jednu noć, a tako sam priželjkivao da se to ne dogodi. Opet sam  razočaran i opet stravljen, jer znam kako ću provesti nastupajući dan i ostatak života. Život je nestrpljivo iščekivanje smrti.

                        Sad se polako prisjećam da sam čitave noći imao neke košmare. Znam da sam ječao, plakao, vrištao i na kraju poludio. San je toliko bio stvaran i izmiješan sa stvarnošću da nisam mogao da ih sa sigurnošću razdvojim. Ali mozak i razum razriješiše dilemu, jer kako bi u stvarnosti mogla da postoji neka velika i crna kuća bez prozora iz čijih temelja kulja vatra, mržnja, krv, pakost, osveta. U snu je ona bila izdignuta od ostalih kuća, znatno veća, i znatno mračnija prema kojoj je išla nepregledna kolona iznemoglih, golišavih i posramljenih ljudi. Omađijana kolona je polako ulazila u nju, i tek tada vidjeh da sam i ja u toj koloni i da idem prema tim velikim crnim vratima. Išli bi smo mi tako i dalje, dok jedan gospodin, koji je vjerovatno bio  mesar , ne dreknu : –    DOSTA!, poslije čega nasta muk.  Mi koji nismo stigli da uđemo počesmo da se osvrćemo kao da tražimo nešto što smo izgubili. Više nas je bilo zbumjenih nego razočaranih što nismo uspjeli da uđemo.

                        Nismo imali dugo vremena za razmišljanje, kad iz kuće počeše da izlaze do prije naši prijatelji i saborci, a sada punački advokati, bankari, biznismeni, političari, ljekari, profesori, sveštenici. I umalo da im ukažem poštovanje, kad oni izvadiše iz svojih aktovki trozubce i  sa zakrvavljenim zenicama jurnuše na nas. Počeše da nas udaraju i  ubijaju uz đavolske pokliče. Malo se pribrah od šoka i straha, i vidjeh da se moram spremiti za odbranu. Idem na sve ili ništa, ustvari nemam šta da izgubim. Čim mi se jedan od njih primače, ja vrisnuh jer još ne znam kako se to sa đavolom bori, i u tom se trenutku probudih. Ne bih se ni  sjetio ovog sna, nego se sjetih da kad sam se budio da sam čvrsto držao svoj ,,jednozubac,, mjesto glogovog koca spremnog da ubije đavola.

                        E, Bože ludosti, i ludog vremena, šta sve čovjek može danas da sanja.

 A, ovo !!!? Zar ni ovo niste čuli?!? A bio je baš dobar pucanj! Iskreno, nisam ni ja, ali sam ga osjetio na sljepoočnici. Mislim da sam se upucao. I sve sam pokušavao da uposlim ruke, da ih obuzdam, ali uzalud. Uzalud sam se i plašio tog olovnog zrna, jer ipak sam ja znatno veći od njega. Iskrno, ništa strašno, čak je i interesantno i dekorativno. I ništa ne boli, ni približno kao izdaja.