sa odjevnim oblacima u nijansama tuge
vidjela sam dijete s ivice noža kako reže kroz dah
ka pahulji što sipa bijelo da se padom snijega spere
vidjela sam led kako se topi u noževe
sa zgrada izgrađenih previše visokoderno što streme granicama
vidjela sam otiske stopa kako se raspadaju u barama prljavštine
pogrešno imenovane u prvi znak proljeća
golubovi što su nekad slijetali na sims
da pojedu mrve riječi što sam ih ostavila neuzgovorene
sad prozorskim oknima lete oko krošnje u parku preko puta ulice
one ulice što nikako da udje unutra
vidjela sam kako nedostaju sa potrganih stranica knjiga spaljenih
u ime novog čitanja i starih tumačenja
vidjela sam kako viču na mene dovoljno bespomoćnu što ne mogu da ih kažem
vidjela sam ih kako lebde nebom zajedno sa oblacima odvučenim ko zna gdje
sa suzom ljubljenog i trnom ljubljene
okom djeteta što nevino prima strahotu odrastanja do poznanja nevinosti
stepenište koje briše metle
i metle koje lete novim ratom štapića
vlasnika kako laje na svoje pse
male lekcije odanosti biču
vidjela sam tragove magle za usamljenog putnika kojim niko nije gazio
u ovom zaboravom jagnjeta utrobljenom traganju za majkom
kolijevku kredo što njiše u svakom datom embrionu
bolan red čekanja na stvari
što će naposlijetku prerasti sebe u nebo
koje je jednom davno došapnulo Atlasu
nikad nisam ni imao namjeru da se na tebe sručim
što ne počivaš svoje ruke u miru
ja sam samo tanki sloj tebe samog
što ga stalno boksuješ mišićima misli