Bila si…
.
Ti bila si moje izvorište svijeta
moja Vinčanska relikvija
glinena figurica koju sam netremice gledao
divio se, Svevišnjem se zahvaljivao…
Sada više nisi…
…
bila si erupcija
moja razdragana Etna
moj žar i pepeo
koji sam na grudi privijao
kao melem…
.
Ti bila si moje svanuće
moj dan, moj počinak
dosanjani san koji mi je osmjeh darivao
i nevjericu, zar meni san da bude java…
Sada više nisi…
…
bila si moj izvor
moje vrelo nad vrelima
moja voda podigmanska
koju sam sa dlana ispijao
kao eliksir…
.
Ti bila si moja zabluda
nož u ledjima,
zasljepljujuća laž
u koju sam slijepo vjerovao…
Sada više nisi…
.
Jednom… kada odem,
a ne budem znao kuda…
kada se zateknem u zagrljaju neke kurve
koja prva naidje…
i alkohola, da tvoj lik sakrije od mene
da me slaže da sam srećan…
kada me ne bude pored tebe
da me pokriješ da ne nazebem
i kada se ne budeš više smijala
dok govorim u snu,
nedostajaće ti čak i moj grubi glas
na koji si se uvijek mrštila…
Osvrtaćeš se oko sebe
vjerovati nećeš,
ponadaćeš se da je to samo noćna mora
da će svanuti… da svanuti mora…
.
Biće ti žao što si…
Biće ti žao što više nisi!!!
.
Žao će biti i meni
što više nemam ono što nikada imao nisam!
.
Miro Beribaka