ja pred zaključanim rukopisom:
ono što je bonacom valove ukrotilo
tražiš u pješčanom beskraju
tražiš u sjenci druge strane izdisaja
ali nitko te ničem ne podučava
ono što vidiš dok se nadnosiš
nad svoje lice samo je
iskonsko pitanje: ako i jesi
na „stvarnoj“ Zemlji
gdje si zapravo ali nitko ti
ništa ne tumači a onaj tko pokušava
okameni se brzo na nečitkoj stranici
i postaje čarobnjak
rado bi sa njim listao
dubinu uskipjelih valova
modrinu na zimskim morima
ali riječi njegova jezika
samo su silnice stijenja urasle
u mjesečev zaleđen osmjeh
ako bi želio nešto čuti iz glasova
nečujnih dirki i čitati sa
meridijana srca i slušati
sa abecede vremena tamo bi te
sidro ostavilo nad dubinama
u kojima bonaca valove kroti
nad kojima se taj umorni putnik
u malom sitnom čovjeku u tebi
bespomoćno pita kamo idu
čete crnih bezličnih prilika
što ulaze u tè kao fragmenti
neizdiferenciranog mozaika
on koji otključava svoj rukopis:
ono što je bonacom valove ukrotilo
matrica je poretka stvari
ali ne traži je čovječe ti ne slutiš
što crtač u meni crta u visinama
sada dok jugo gomila oblake
i blagonaklono ih ostavlja
u mojim širom otvorenim prozorima
