OPROŠTAJ TRAŽIM
I danas se pijan vraćao kući mada mu se nije išlo iz kafane. Kod kuće ga niko nije čekao, sem nje. A bolje bi bilo da ni nje nema. Možda bi bio srećniji?Možda bi se nešto promenilo. Zamućenog pogleda gledao je u dve žene koje su stajale ispod njegovog prozora. Iako pijan, u svest mu je doprela misao zasto su bas tu zastale da kao nešto ispričaju jedna drugoj.Znao je šta ih je mučilo.Odgovor na jedno pitanje. – Hajde iš odavde! Ovde ne igra mečka pa ste došle da gledate. Vikao je na njih a one se baš i nisu obazirale na njegovo vikanje. Čak su tu ostale i čekale da on uđe u kuću. Nadale su se da će malo odškrinuti prozor da vide šta se dešava u sobi. Ali, niti se prozor otvarao, niti je odmaknuta zavesa. I dalje je ostala misterija šta se u sobi dešava.
Toma je ušao u kuću. Memljiv i ustajao vazduh mu je dopro do nosnica. Nije znao da li mu popijeni alkohol ili mirisi stvaraju nagon za povraćanjem. Izjurio je koliko su ga onako pijanog noge brzo nosile i ispovraćao se usred dvorišta. Na česmi se umio hladnom vodom i to kao da ga je otreznilo. Ponovo je smogao snage da uďe u kuću.
U maloj prljavoj kuhinji na malom rešou, u ne baš čistoj šerpici stavio je vodu da provri i u nju istresao kesicu jeftine supe. Nije ni sačekao da se sasvim skuva i skinuo je sa rešoa. Želeo je da što pre obavi tu odvratnu dužnost i da se baci u krevet. Tako je radio svakoga dana. Spavao bi do uveče, pojeo neku salamu što su ljudi kupovali kučnim ljubimcima i ponovo hitao u kafanu. Tamo je bar bilo živo. Ljudi su pričali jedni sa drugima, smejali se, šalili, pa čak i posvađali. Ali, bar se nešto dešavalo. Nije bilo tiho i mrtvo kao u njegovoj kući. Jedino u kafani, osećao je da je živ. Molio je Boga da bude mrtav. Da ga Bog uzme kod sebe, pa makar i u paklu završio. Sa šerpicom polu skuvane supe ušao je u sobu. Iz sobe se osećao jak neprijatan miris, jači nego u ostalim delovima kuće. Vonj napola raspadnutog tela bio je tako snažan da je morao maramicu da nosi preko nosa kada je ulazio u sobu.Zastao je kraj vrata. Ništa se nije čulo sem zujanja muva koje su letele po celoj sobi. I onako prljavi zidovi bili su crni od mušica, koje su se u ove sparne dane jos više nakupile.
Razmisljao je da li da otvori prozor da uđe malo vazduha, ali mu se iskreno nije dalo.Pogledao je prema krevetu. Možda je umrla? To bi bio kraj njegovih muka. Ali, ne!I dalje je, kao ovih poslednjih godina, nepokretno ležala širom otvorenih očiju. Nije primetila njegov dolazak. Ili možda jeste, ali to nije pokazivala. Oko nje se širio vonj umirujuće osobe koji se mešao sa mokraćom. Toma nije puno vodio računa ni o svojo a kamoli, njenoj higijeni. Neredovno presvlačenje i pranje napravilo joj je žive rane. Čak su koža i meso pucali i počeli da se raspadaju. Došao je do kreveta i privukao stolicu na koju je seo.
U tim momentima ga je obuzimala tuga. Osecao je ljubav prema prabaki , ali to nekada nije hteo ni sam sebi da prizna. Krivio je za sve što mu se izdešavalo. Ali opet, uvek se sećao detinjstva i toga koliko mu je tada ljubavi pružala.
-Eh jadna ti. Toliko si grešna da te ni Bog neće. Nisi ni za u pakao. Ostavlja te da živiš jer ti je to gora kazna nego da si u paklu. Ali, šta sam ja Bogu zgrešio da moram takvu da te gledam?
Pričao joj je iako je znao da ga ona niti čuje, niti razume. Došlo mu je da plače i nad njenom i nad svojom sudbinom. A onda mu je ponovo kroz pijanu svest prošla slika žene i dece i samo je grubo rekao.
– Hajde veštice jedi. Nemam ja puno vremena da se bakćem sa tobom. Sve prema zasluzi., a ti si to sve što ti se dešava u zaslužila. Počeo je brzo da je hrani sipajući joj pune kašike supe u usta. Ona je pola toga gutala, a pola prosipala po sebi i tako zamastila i onako prljavu bluzu u kojoj je već nekoliko dana ležala u krevetu.
ODLOMAK IZ ROMANA NA KOME RADIM…
© Jasmina Dimitrijević, Srbija
01.02.2022.