DRVO

Samo izlomljena krosnja naroda,sto u beg od bega stize pred dvor, u poslednjoj nadi Rojalno prirodna Kob, Sudbina uklesana, u kamenu nekih gresaka predaka, Memoar, njihovih spomenika , Ne rodjenje nashih gresaka , Buducnost svakog kipa vladara bice zapisan u istoriji sa namerom, I u narodu sa vecnom srpskom greskom ponosa . Moja buduca greska … Настави са читањем “DRVO”

Samo izlomljena krosnja naroda,sto u beg od bega stize pred dvor, u poslednjoj nadi Rojalno prirodna
Kob,
Sudbina uklesana, u kamenu nekih gresaka predaka,
Memoar, njihovih spomenika ,
Ne rodjenje nashih gresaka ,
Buducnost svakog kipa vladara bice zapisan u istoriji sa namerom,
I u narodu sa vecnom srpskom greskom ponosa .
Moja buduca greska je ponos ponosa .
Ja sam onaj sto ceka i ne ume da vaga pravilno ,
digitalno precizno,
Ja sam onaj sto to ne zeli,
I ume da ne ume .
Ja sam ono ja sto govori o sebi, sa bitnom razlikom
nesvest je svesna svih mojih zabluda .
Ja sam svesnost sebe odrecitovao u sebi ,
Ja sam sve ovo doziveo,zivim,u stihu
Ja zivim da nikada ne bih saznao na kraju tacku
Ja ne volim zareze ,,,
Ja zapravo volim sve vas sto ste suvise mali da shvatite ,
Velikani ce biti otpisno ,odrican uhhh
zar da biografisem mashtu ?
Da li iko od vas zna da poezija nije poezija

 

 

 

 

 

 

Odavno… Arsenije Lalatović

Odavno Odavno me nema… Ali sam živ… Nekako se ganjam… Sa kobima života… Dok ponoć otkucava… Budi se proljeće… Iskri treperi… Dašak lahor dok… Obraze miluje… Odavno me nema… U ovome svijetu… Možda nikada… Nijesam ni bio… I na koncu riječ… Ostaje pusta… Dok lahor treperi… U poznu noć…

Odavno

Odavno me nema…
Ali sam živ…
Nekako se ganjam…
Sa kobima života…
Dok ponoć otkucava…
Budi se proljeće…
Iskri treperi…
Dašak lahor dok…
Obraze miluje…
Odavno me nema…
U ovome svijetu…
Možda nikada…
Nijesam ni bio…
I na koncu riječ…
Ostaje pusta…
Dok lahor treperi…
U poznu noć…

Zeleno

Hoću flašu neba i kristalnu čašu da pijem večeras tvoje plave oči Hoću malo tuge čarape na pruge kandirano voće i kolač od noći Hoću moju ruku da držiš u svojoj dok krademo zvezde zelene nezrele Hoću da me vodiš sa ove planete levo od Merkura desno od Venere

Hoću flašu neba
i kristalnu čašu
da pijem večeras
tvoje plave oči

Hoću malo tuge
čarape na pruge
kandirano voće
i kolač od noći

Hoću moju ruku
da držiš u svojoj
dok krademo zvezde
zelene nezrele

Hoću da me vodiš
sa ove planete
levo od Merkura
desno od Venere

Mačka na pruge

Šarena mačko na pruge, vodi me noćas negde. Moji su snovi ovih dana prokleto dosadni. Debela mačko na pruge, mahni tim čupavim repom; Pokaži pravac i kreni samnom u nepoznato. Šarena mačko, hajde, hoću da vidim reku kraj koje rastu vrbe što daju crno grožđe. Hoću da plešem s vetrom, igram žmurke sa svetlom, pretražim … Настави са читањем “Mačka na pruge”

Šarena mačko na pruge,
vodi me noćas negde.
Moji su snovi ovih dana
prokleto dosadni.
Debela mačko na pruge,
mahni tim čupavim repom;
Pokaži pravac i kreni
samnom u nepoznato.
Šarena mačko, hajde,
hoću da vidim reku
kraj koje rastu vrbe
što daju crno grožđe.
Hoću da plešem s vetrom,
igram žmurke sa svetlom,
pretražim granice sna,
s prave strane ogledala…

Uskoro…

Tik-Tak. Ustaj, umij se, navuci okove svakodnevnice, popij pilulu kontrole. Još jedan dan je tu. Ništa drugačiji od jučerašnjeg, previše sličan sutrašnjem. Tik-Tak. Imam hrčka. Redovno mu čistim kavez, dajem hranu i vodu, a nekad ga i stavim u malu providnu loptu, da se istrči po kući. Jednom je uspeo da pobegne. Našla sam ga … Настави са читањем “Uskoro…”

Tik-Tak.

Ustaj, umij se, navuci okove svakodnevnice, popij pilulu kontrole. Još jedan dan je tu. Ništa drugačiji od jučerašnjeg, previše sličan sutrašnjem.

Tik-Tak.

Imam hrčka. Redovno mu čistim kavez, dajem hranu i vodu, a nekad ga i stavim u malu providnu loptu, da se istrči po kući. Jednom je uspeo da pobegne. Našla sam ga iza sudopere. Izgledao je više besno nego uplašeno, čini mi se. Sad ga često viđam kako se drzi prednjim nožicama za vratanca kaveza i dugo, dugo gricka, verovatno u nadi da će ih progristi i pobeći. Pustila bih ga, ali se bojim da će brzo uginuti od gladi, žeđi ili usamljenosti. Ako ga već nešto ne pregazi…

Jesam li ja nečiji hrčak?

 

Tik-Tak.

U dnevnoj sobi kuca drveni sat u obliku srca. Ritmično kao metronom koji otkucava taktove životnog plesa. Tri napred, dva nazad…primi udarac, nakloni se, nasmeši…Tri napred, dva nazad…

Tik-Tak.

Pomisliš: Dosta mi je! Razbiću matricu! Progristi kavez! Ne moram ovo da trpim!

A ipak, nastavljaš da se osmehuješ životu u iščekivanju sledećeg tereta koji će ti navaliti na kičmu.

Kukavica.

 

Tik-Tak

Tik-Tak

Tik-Tak

 

ZVVRRRRRRR!

 

Buđenje!

Otvori oči. Ustani, umij se, navuci okove svakodnevnice. Popij pilulu kontrole.

NARODNE “SUZE”

Zasto suze narodu “teku” u dvadesetiprvom veku? Zašto se uništavaju životi dece i žena, u najveća civilizacijska vremena?   Zašto najvećim “moćnicima” sveta, skoro uvek nešto u narodu “smeta”? Zašto se  nastoji da se atomsko naoružanje, proizvodi i to se stavlja narodu na znanje?   Zašto se ovakvo oružje proizvodi, umesto da se više dece … Настави са читањем “NARODNE “SUZE””

Zasto suze narodu “teku”

u dvadesetiprvom veku?

Zašto se uništavaju životi dece i žena,

u najveća civilizacijska vremena?

 

Zašto najvećim “moćnicima” sveta,

skoro uvek nešto u narodu “smeta”?

Zašto se  nastoji da se atomsko naoružanje,

proizvodi i to se stavlja narodu na znanje?

 

Zašto se ovakvo oružje proizvodi,

umesto da se više dece u svetu rodi?

Zašto je slaba diplomatija,

od najnižih faktora do Ujedinjenih nacija?

 

Zašto se još uvek ratuje,

umesto da se narod savetuje?

Zašto se atomsko naoružanje,

smatra kao najvažnije ratno stanje?

 

Zašto najveći ljudski umovi,

ne ustanove  “svetski mir “novi”?

Zašto se svi ne borimo,

da u miru i slozi živimo?

Živko Begović

 

 

 

 

 

neke želje da yse atomsko oružje

V.

Plasim se, da, ako te zaboravim, sasvim slucajno cu zaboraviti sebe u tvom pogledu, Slucajan pogled, sigurnog zaborava, bacice senku sumnje, Pitace da li je svesno zaboravljen ? I koliko je želja jaka,kada ne preza ni od cega, kada je zelja sama ,MI U nama , o sebi govorila . Prošlost kao vec izgubljena, osim … Настави са читањем “V.”

Plasim se,
da,
ako te zaboravim,
sasvim slucajno cu zaboraviti sebe u tvom pogledu,
Slucajan pogled,
sigurnog zaborava, bacice senku sumnje,
Pitace da li je svesno zaboravljen ?
I koliko je želja jaka,kada ne preza ni od cega,
kada je zelja sama ,MI
U nama ,
o sebi govorila .
Prošlost kao vec izgubljena,
osim ako nije kreirala neku svoju buducnost,
ili ti proslost buduceg vremena .
I zašto je stvarna,ako nije ,sasvim sigurna , oznacavala sebe.
Iako ne misliš,
tvoja rec je sama ponos,
ponos kao vremenski osoben,
do trenutka kad postaje licnost,
ponosna prošlost ,
kao buduca licnost,
oznaka moje sadasnjosti,
zig,u otisku vremena,
postojana vecnost,
nepreglednost krajnosti stiha ,
napustena zgrada,sa nemogucim brojem spratova,
ne otporna na kishu,
neodradjeni lift,atelje spratova .

Tuga jedne majke,
uzaludan sin,
izvan snalazenja vremena,
volim…

NEPISMEN

i sve sad i sve nekad i kao da lutam i gde sam ? i sta sam ? zbog cega ? i koje to znam li ? vidim li ? Koji to pokret lagane ruke, moze opisati visoki sadrzaj boli? Koja me celina veže ? koji spreg strune ? Konacan,konacan, konacan je zbir, zar moram … Настави са читањем “NEPISMEN”

i sve sad
i sve nekad
i kao da lutam
i gde sam ?
i sta sam ? zbog cega ?
i koje to
znam li ?
vidim li ?
Koji to pokret lagane ruke,
moze opisati visoki sadrzaj boli?
Koja me celina veže ?
koji spreg strune ?
Konacan,konacan,
konacan je zbir,
zar moram sabrati bol tu u plusu… Pitas me zasto ne volim algebru,
matematika proste dushe je teska za Skup ,
postoji kosmos iznad desavanja,
tu gde prestajem ja

tu vaze svi moji ne vazni zakoni .