Postoje ljudi koji nam bude osmeh na licu kada se spomene njihovo ime, retki su ali ko ima sreću da ih sretne na svom životnom putu postaje bogat za jedno nesebično prijateljstvo. Kao da je obasjan sjajem zvezde koja ga čuva od nevolja, zvezde koja je stalno prisutna. Jedan od tih retkih Ljudi je Davor … Настави са читањем “Pozdrav prijatelja sa „PoezijaSCG“, Čoveku, Pesniku, Davoru Slavniću”

Postoje ljudi koji nam bude osmeh na licu kada se spomene njihovo ime, retki su ali ko ima sreću da ih sretne na svom životnom putu postaje bogat za jedno nesebično prijateljstvo. Kao da je obasjan sjajem zvezde koja ga čuva od nevolja, zvezde koja je stalno prisutna.
Jedan od tih retkih Ljudi je Davor Slavnić. Upoznala sam Davora na sajtu „PoezijaSCG“, bilo je to virtuelno poznanstvo pesnika. Pesma po pesma, komentar po komentar i eto rodilo se druženja, i tako do „Moja senka“ postavila sam je na „PoezijaSCG“. Sledio je veoma lep komentar, Pančevo, Tamiš, probudile su se uspomene i postadoh „žemski-drugac“, nasmešila sam se tom prelepom nazivu ili bolje reči tituli. Umeo je Davor da prenese svoj optimizam na sagovornika i čitaoca njegovih pesama u kojima se osećala toplina njegovog duha. Pišem ove redove i čini mi se da moj drugac pazi da ne odem u pogrešni pravac, njegovo nasmejano lice neću izneveriti. Pa kako bih i mogla, samo se treba setiti Davorove poezije u kojoj su sve reči obojene bojama koje su isijavale dobrotu njegove duše.
Često smo se prepirali onako više kao šala, čija je reka lepša, njegova Una ili moj Tamiš, na kraju svake prepirke zaključili bi da su obe reke lepše. To bi bilo kao nerešena utakmica, posle jedne takve prepiske dobila sam titulu grofice, i postadoh Grofica od Tamiša.
Davor Slavnić, odlazi a ipak ostaje živa uspomena svima koji su imali sreću da ga upoznaju, onoliko koliko je dozvolio. Nije želeo da upoznaju njegov bol, žalost, vešto se odenuo u osmeh do poslednjeg trena… ostale su reči neizgovorene, ali ne zato što nije bilo vremena za razgovor… nisu izgovorene zato što i takve neme, one putuju kao misli nevidljive i nečujne su u razgovoru prijatelja…
Zato te drugac nisam pitala kako si? Videla sam i nekako znala, a mislim da si i ti čuo moje neizgovoreno pitanje…
„Dobro sam, Grofice od Tamiša“ odgovorio bi uz osmeh…
Počivaj u miru, drugac moj…

U SUNCU SUNCE – Davor Slavnić
19. фебруар 2010. у 20:01
Sahranjujem svoj
osmijeh
iza oblaka,
ne plašim se
munja,
pesnica groma,
polažem ga
duboko,
južnije
od izlaska sunca,
polja nebeska
neka mu budu
laka.
maj 2009
Link do pesme: https://www.facebook.com/notes/davor-slavnic/u-suncu-sunce/342122874993
Visits: 22
Today: 0
Total: 356596