U SUNCU SUNCE – Davor Slavnić
19. фебруар 2010. у 20:01
Sahranjujem svoj
osmijeh
iza oblaka,
ne plašim se
munja,
pesnica groma,
polažem ga
duboko,
južnije
od izlaska sunca,
polja nebeska
neka mu budu
laka.
maj 2009.
Link do pesme: https://www.facebook.com/notes/davor-slavnic/u-suncu-sunce/342122874993
Postoje ljudi koji nam bude osmeh na licu kada se spomene njihovo ime, retki su ali ko ima sreću da ih sretne na svom životnom putu postaje bogat za jedno nesebično prijateljstvo. Kao da je obasjan sjajem zvezde koja ga čuva od nevolja, zvezde koja je stalno prisutna.
Jedan od tih retkih Ljudi je Davor Slavnić. Upoznala sam Davora na sajtu „PoezijaSCG“, bilo je to virtuelno poznanstvo pesnika. Pesma po pesma, komentar po komentar i eto rodilo se druženja, i tako do „Moja senka“ postavila sam je na „PoezijaSCG“. Sledio je veoma lep komentar, Pančevo, Tamiš, probudile su se uspomene i postadoh „žemski-drugac“, nasmešila sam se tom prelepom nazivu ili bolje reči tituli. Umeo je Davor da prenese svoj optimizam na sagovornika i čitaoca njegovih pesama u kojima se osećala toplina njegovog duha. Pišem ove redove i čini mi se da moj drugac pazi da ne odem u pogrešni pravac, njegovo nasmejano lice neću izneveriti. Pa kako bih i mogla, samo se treba setiti Davorove poezije u kojoj su sve reči obojene bojama koje su isijavale dobrotu njegove duše.
Često smo se prepirali onako više kao šala, čija je reka lepša, njegova Una ili moj Tamiš, na kraju svake prepirke zaključili bi da su obe reke lepše. To bi bilo kao nerešena utakmica, posle jedne takve prepiske dobila sam titulu grofice, i postadoh Grofica od Tamiša.
Davor Slavnić, odlazi a ipak ostaje živa uspomena svima koji su imali sreću da ga upoznaju, onoliko koliko je dozvolio. Nije želeo da upoznaju njegov bol, žalost, vešto se odenuo u osmeh do poslednjeg trena… ostale su reči neizgovorene, ali ne zato što nije bilo vremena za razgovor… nisu izgovorene zato što i takve neme, one putuju kao misli nevidljive i nečujne su u razgovoru prijatelja…
Zato te drugac nisam pitala kako si? Videla sam i nekako znala, a mislim da si i ti čuo moje neizgovoreno pitanje…
„Dobro sam, Grofice od Tamiša“ odgovorio bi uz osmeh…
Počivaj u miru, drugac moj…
Ostaše putevi
Iza tebe, iza mene,
ostaše putevi mnogi,
prođeni i neprođeni.
Ti ode onim bez povratka,
ostale ostavi meni.
Nismo se sreli,
putevi nam daleki bili,
vodili nas na suprotne strane,
ali i tako daleki bili smo bliski,
provodili kroz pjesme,
skupa noći i dane.
Svako od nas, tražeći sebe,
odlutao negdje u tišinu,
iako se nismo čuli dugo,
često sam mislio na tebe,
pitao se jarane kako si,
šta radiš sa druge strane,
kraj Une jedne i jedine.
Oprosti prijatelju daleki,
što dopustih životu
da me vode putevi neki,
prateći svoju sudbinu,
ne nađoh vremena
da stisnem ti ruku,
onako kao drugu.
Iza tebe, iza mene,
ostaše putevi mnogi,
ostaše šeretske uspomene,
ti ode onim najdužim,
ostale ostavi da ih stavim
u neku pjesmu ili priču,
nismo se nikada sreli
ali smo se dobro znali,
jarane Davore Slavniću.
Vječna ti slava daleki bliski prijatelju moj!!!!
B.P.-Aktus u pomen Davoru Slavniću
Traganja, da li su sigurni puti ka tugama… Pitanje koje osta da lelulaja u vazduhu oko mene.
Voljela bih da nisam krenula tragom informacije sa starog sajta da je u pripremi knjiga Davora Slavnića,
svima nama dobro poznatog, poštovanog, voljenog – Perseja…
Pokušavam naći riječi, no nemam ih, oprosti mi Pjesniče, znam da Ti razumiješ…oprosti i…”…putuj s Vjetrom…”…
PJESNIK – ( ove riječi posvetila sam mladom Pjesniku, Denisu Alispahiću (D.A.S.), s Ljubavlju i Poštovanjem, danas je posvećujem Tebi – Prijatelju, Čovjeku, Pjesniku… /…dok ne pronađem pogubljena mi slova…/
Stajaše pjesnik nad
izvorom mudrosti
i gledaše virove života
što gutaju priču po priču,
i vidješe ptice grabljivice
što srca komadiće raznose,
i spozna nevidljivu
liniju horizonta na
kojoj nemiri plove.
Stajaše pjesnik
nad vrelom znanja
i spozna kraj početka
što još ni naslutit’ se ne da,
i vidje blijedu spodobu
nadkriljenu nad kolijevkom
još nerođenog čeda,
i skloni pogled i koraknu
korakom jednim nepovratnim
u vir njemu namjenjen
u stih epitafom zamjenjen.
Stajaše pjesnik na vrelu mudrosti…
Gospodine Ljubo, draga pjesnikinjo Branka, dragi pjesniče Božo…nemam riječi, šaljem zagrljaj…Persej živi… u Vašim riječima, u sjećanjima svih nas…i zasigurno, zajedno sa svojim pjesmama odlazi ravno u Vječnost.
“…sakupljam slovo po slovo
riječ po riječ za samo jedan
za onaj zadnji stih, miran i tih,
šaku slova za epitaf… ištem.”