ANA, PLAČI DUŠO, PLAČI… – Miljojko Milojević

ANA, PLAČI DUŠO, PLAČI… Ovoga marta, jedne novine znane, dok nas Šiptar pali, ubija i tlači, donele su sliku i suze male Ane, sa naslovom: Ana, ne plači… Ani su zapalili stan, i lutku, svejedno: staru il novu. Ukrali joj snove, i miran san, i zavičaj na tu`nom Kosovu. Ana, ne plači!? Plači dušo, plači… … Настави са читањем “ANA, PLAČI DUŠO, PLAČI… – Miljojko Milojević”

Bile

ANA, PLAČI DUŠO, PLAČI…

Ovoga marta, jedne novine znane,
dok nas Šiptar pali, ubija i tlači,
donele su sliku i suze male Ane,
sa naslovom: Ana, ne plači…

Ani su zapalili stan,
i lutku, svejedno: staru il novu.
Ukrali joj snove, i miran san,
i zavičaj na tu`nom Kosovu.

Ana, ne plači!? Plači dušo, plači…
Nek ne briše suze tvoja ruka bela…
Oni su gnusni… al uz NATO jači…
S tobom i ja plačem i Srbija cela!

Mi smo u ropstvu, i ni od koga
nemamo ni pomoć, ni štit.
Istina i Pravda date od boga,
samo su laž i pradavni mit.

U nesreći i jadu što te danas snađe,
neka suza rosi tvoje oči plave…
Mi smo pali u očaj, u bolno beznađe
i kukavički, ropski, posagnuli glave.

I u ropstvu sanjaj još daleki san:
kad stasaju tvoji drugovi mladi
moraće dušman da ti vrati stan,
i svoju mržnju da zauvek ohladi.

Spance, mart 2004. godine

(C) Miljojko Milojević

JUG BOGDAN – Miljojko Milojević

JUG BOGDAN Setno šumi zelena Toplica, nad njom Brdo Jugovića drema; pišti eja ptica zloslutnica, a Bogdan se za Kosovo sprema. Prekosutra na Kosovo mora, a već sutra do kneževog dvora, na večeru i tajne besede : kako silne Turke da pobede. Od sinoć ga ružan san proganja : sokoli mu pokunjeni pište; bojni ati … Настави са читањем “JUG BOGDAN – Miljojko Milojević”

Bile

JUG BOGDAN

Setno šumi zelena Toplica,
nad njom Brdo Jugovića drema;
pišti eja ptica zloslutnica,
a Bogdan se za Kosovo sprema.

Prekosutra na Kosovo mora,
a već sutra do kneževog dvora,
na večeru i tajne besede :
kako silne Turke da pobede.

Od sinoć ga ružan san proganja :
sokoli mu pokunjeni pište;
bojni ati u stajama vrište;
beli dvorac u ponor potanja…

U odaji crn uhoda sedi
i pakosno sikće iz prikrajka :
“Šta ako vas taj Murat pobedi,
šta će sinja Jugovića majka?

Iz oka mu teška mržnja zrači :
,,Pravdu kroji uvek samo jači,
a Sloboda baš ništa ne znači
kad gospodar vazala ne tlači…

I ne veruj ni bogu, ni svecu,
prikloni se jačem ljubi ruke,
sagni glavu i sačuvaj decu,
ii poživi da gajiš unuke.

Nemoj posle da te snahe kunu,
biraj Juže na čiju ćeš stranu:
iil Lazaru, il moćnom sultanu…
sultan nudi: zlato, moć i krunu,

Lazar samo samrt sred Kosova
za krst časni i zlatnu Slobodu…
Bićeš mrtav sa devet sinova-
kratka tuga u svom srpskom rodu!,,

Crna eja kriknu kraj prozora,
i uhoda bez traga nestade.
Presta sanak, presta teška mora,
a Jug- Bogdan umoran ustade.

Ponoć prošla i nedelja sveta,
s neba sipi mesečina plava,
mirno čeljad još u dvoru spava
a Bogdan se po doksatu šeta.

Na doksatu kraj alaj-barjaka
i mačeva srebrnaste boje,
i oklopa i sjajnih kalpaka,
vitka koplja ubojita stoje.. .

Na ruku mu slete stari soko
za njim devet sokolova leti…
Starac ruke podiže visoko
i uhodi započe da preti:

,,Čuj uhodo od boga prokleti,
na Kosovo s Lazarom ću ići,
na Kosovu pobedit, il mreti!
Na Kosovo svi moramo stići!
Kosovo je srpsko od starina
Kosovo je srpska Otadžbina.

Nisam rođen ni za moć, ni krunu,
ni za slugu, ni ičijeg vazala!
Ja sam rođen da podižem bunu
protiv sile, ropstva i svih zala!,,

I dok bledi sjajna mesečina,
belu bradu pritište na grudi
i korakom odvažnog Srbina
krenu svoje sinove da budi.

Zora sviće svud pevaju ptići,
za Kruševac jezde Jugovići.
Jezdi Bogdan s devet svojih tića,
S devet sina devet Jugovića.

A već sutra kada boj prestane
i legende krenu na sve strane,
večni biće Devet Jugovića
i Deseti Stari Jug-Bogdane.

(C)Miljojko Milojević

Ljubica Vukov Davcik

VITEŠKI BOŽURI KOSOVA Pogazise bozure krvavim cizmama tudjini Polomise bozure kosovske letom ptica grabljivica Prodadose bozure pijaci svetskoj u bescenje Prozvase bozure kosovske staro serbske-albanskim i njihovim Prolise bozuri suze ledene istine u gluvoj nemustoj noci Pokajte se izdajice bozura kosovskih ponizno sagnite glave poglede ugasite prste u pesnice stezacemo ponosni i svoji izacicemo pohod … Настави са читањем “Ljubica Vukov Davcik”

VITEŠKI BOŽURI KOSOVA

Pogazise bozure krvavim cizmama tudjini
Polomise bozure kosovske letom ptica grabljivica
Prodadose bozure pijaci svetskoj u bescenje
Prozvase bozure kosovske staro serbske-albanskim i njihovim
Prolise bozuri suze ledene istine u gluvoj nemustoj noci
Pokajte se izdajice bozura kosovskih
ponizno sagnite glave
poglede ugasite
prste u pesnice stezacemo
ponosni i svoji izacicemo
pohod pokrenuti
prema kosovskom polju megdan izazvati
povezani lancima junastva
boricemo se
do zadnje krvi rose bozura
Mi,Kraljevici Carevici Lazarevici
potomci junaka kosovskih
za Kosovo do zadnjeg bozura ostacemo
prihvatam rec od ljudi
za vek vekova
da li je uzvisenije dati
no uzimati
Andjeo sve vidi
u svojoj belini
i predaje za vecnost
ljubav prema Bogu
moj mir
neka te ne ;udi
kada u zivotu sve prodje
pesme i arije bozanske
ce za nas pevati
Ja sam za vecnost
trpim trenutke istorije
u svom zivotu u svojoj zemlji

(C) Ljubica Vukov Davcik

OJ KOSOVO – Mr. Jovan Mihajilo

OJ KOSOVO Oj Kosovo moje srce bolno ti si naše mesto neprebolno ti u martu u cveću proleća ti si moja pradedovska sreća zašto crkvu prokletu večeru hoće našu da istrebe veru smetaju im vidovdanske kosti ni Bog sami neće da oprosti gde si sada moj silni Dušane da zacelis na Kosovu rane spremaj Marko … Настави са читањем “OJ KOSOVO – Mr. Jovan Mihajilo”

OJ KOSOVO

Oj Kosovo moje srce bolno
ti si naše mesto neprebolno
ti u martu u cveću proleća
ti si moja pradedovska sreća
zašto crkvu prokletu večeru
hoće našu da istrebe veru
smetaju im vidovdanske kosti
ni Bog sami neće da oprosti
gde si sada moj silni Dušane
da zacelis na Kosovu rane
spremaj Marko Šarca i dizgine
za Kosovo svaki Srbin gine
Care Lazo tvog ti Vidovdana
teraj gamad do Gazimestana
Gračanice da se Miloš pita
otišla bi belosvetska svita
bela vilo sa miročkih gora
isterj nam mrskoga zlotvora
Prokletije prokleti mu puti
proklet bio ko Sitnicu muti
Jugovići ne dajte Dečane
to su naše iz korena gane

Настави са читањем “OJ KOSOVO – Mr. Jovan Mihajilo”

MIRIS BOŽURA – Ljubodrag Obradović

MIRIS BOŽURA Pusto je Kosovo polje, vrapci kljucaju vreme. Vetar doneo nespokoje, i na pleća teško breme. Božuri ni u snu ne mirišu, seta dušom piri. Otišli su, da opet dišu, da razum srce smiri. Otišli su, prognanici mnogi, od zlih komšija da se sklone. Šamarom baborogi, nepravdu noćas gone. Sloboda se noćas čini daleka, … Настави са читањем “MIRIS BOŽURA – Ljubodrag Obradović”

Ljuba

MIRIS BOŽURA

Pusto je Kosovo polje,
vrapci kljucaju vreme.
Vetar doneo nespokoje,
i na pleća teško breme.

Božuri ni u snu ne mirišu,
seta dušom piri.
Otišli su, da opet dišu,
da razum srce smiri.

Otišli su, prognanici mnogi,
od zlih komšija da se sklone.
Šamarom baborogi,
nepravdu noćas gone.

Sloboda se noćas čini daleka,
dok lome kolevku i nadu.
Budućnost samo hrabre čeka,
nju ni zli vetrovi ne kradu.

Ne mirišu više božuri,
tama pada na snove,
Pred zlom se ne žmuri,
Kosovo u mirise zove.

(C) Ljubodrag Obradović

TO NIJE ŽIVOT – Zorica Milatović

19.02.2008 , GRAČANICA Izvor: PRESS KOSOVO DAN POSLE MILATOVIĆI NA UDARU NEZAVISNOSTI JAD I BEDA KOSOVSKIH SRBA… Majka Tanja 2004. doživela nervni slom Kosovo, dan posle. Prvo jutro Tačijeve lažne države. Bezmirisno. Još pijani „svatovi” tulumare magistralom koja iz Prištine vodi u Metohiju. Šenluče oko kuće Milatovića, privijene uz put u Čaglavici. Zapravo, sramotno je … Настави са читањем “TO NIJE ŽIVOT – Zorica Milatović”

19.02.2008 , GRAČANICA
Izvor: PRESS
KOSOVO DAN POSLE
MILATOVIĆI NA UDARU NEZAVISNOSTI

JAD I BEDA KOSOVSKIH SRBA…

Majka Tanja 2004. doživela nervni slom Kosovo, dan posle. Prvo jutro Tačijeve lažne države. Bezmirisno. Još pijani „svatovi” tulumare magistralom koja iz Prištine vodi u Metohiju. Šenluče oko kuće Milatovića, privijene uz put u Čaglavici. Zapravo, sramotno je nešto što je do juče bilo veterinarska stanica nazivati kućom, ali Milatovići drugu nemaju. Za stoku je davno postala neuslovna, za njih nije…

– Ovde smo, deco moja, od juna 1999, kada su nas iz naše kuće u Ajvaliji proterali Šiptari. S kesom smo došli, sada ni za kesu nemamo… – šapuće baka Goca Milatović (67). Od neprospavane noći, uglavnom. Od ovakvog života. Do jutra su „komšije” ispaljivale rafale preko njihovog krova. Celu su noć mokrili pred njihovim pragom.

– Zastanu pred kućom, opsuju nam sve srpsko, urlaju: „Urime pavresija” (Srećna nezavisnost!), ispucaju šta imaju metaka preko krova i odu. Zaspimo na jedno oko, onako obučeni. Znamo doći će uskoro drugi, i tako celu noć…

Unuka Zorica vrzma se oko baka Gocinih nogu…
– Pusti ih, bako, neka viču, reči ne ubijaju. Dobro je dok samo viču i pucaju uvis…
Mila i tužna desetogodišnjakinja, koja je, za razliku od bake, „lišena tereta” da pamti i srećnije dane. Do pre devet godina imala je pravi dom, oca, pravi krevet, državu… Ništa od toga nije stigla da zapamti. I ne mora da prebira po uspomenama, sve su joj tu nadohvat ruke.

– Majka Tanja je doživela nervni slom 17. marta 2004. kada su ono krenuli na nas i kad su popalili okolne kuće. Dva meseca je bila na lečenju. Od tada se boji da me pusti u selo da se poigram s drugarima iz škole. Bile su mi na prošlom rođendanu tri drugarice, ali više ni one ne dolaze. I njihove se majke boje. Niko mi u stvari više i ne dolazi… Naučila sam da se igram sama. Ponekad, kad može, deda se malo poigra žmurke sa mnom, ali… Ne smem dugo da budem sama pred kućom, boji se majka da me Šiptari ne kidnapuju i prodaju u roblje… – priča Zorica polako i razložno, kao da je bar deset godina starija.

Žalosnije od priče ovog prerano odraslog deteta jeste samo činjenica da sa tako malo godina mora toliko toga da ima na pameti. Što toliko mora da zna.

– Ničemu se ne nadam i baš ništa više ne sanjam. Mnogi su dolazili, obećavali, slikali, ali nikad ništa. Ni pomoć Crvenog krsta ne stiže do nas. Ali, neka, neka, ne idemo mi odavde! I ova supa, i to blato, i to đubre, sve je to naše Kosovo. Ostaćemo ovde – kaže mala Zorica silinom deset porobljenih godina. Veće sile od tog nema. Niti ljudskog opravdanja. Za život nevinog deteta u najstrašnijem izbeglištvu, izbeglištvu u glavi…

Zorica kaže da ima samo jednu razonodu…

Pišem pesme. Pobegnem u njih kada više ne mogu da podnesem pritisak. I mog mačora, kada se umorim od pisanja tužnih, uvek tužnih pesama… Idem sad malo napolje, majko… Do viđenja, novinari. Dođite nam još neki put, molim vas. Da pričamo s nekim. Mi ćemo uvek biti ovde…

Pesme male Zorice Milatović (10 godina)

SELO

U mom selu ljudi
jednu brigu brinu
ko će pre kuću da proda,
sa Kosova da ode.
Ja se na njih ljutim,
eto nije šala,
ja svoje selo nikom ne bih dala.
Zamoliću vršnjake
iz mog rodnog sela
da svi budu protiv svojih roditelja.
Selo se ne prodaje
ni po koju cenu,
treba da ostane novom pokolenju

PRIŠTINA

Odavno u Prištini nisam bila,
sanjam je noćima
hodam ulicama sama,
vetar mi u lice udara.
Hodam ulicama sama,
među nepoznatima.
Sve sami stranci, mafijaši,
kriminalci.
Na zveri liče, prave ubice.
Tragovi krvi od ubijenog
Srbina, izbačenog iz
svog stana.
Neko viče: „Ubijte Srpkinju, eno je šeta ulicom sama”…
Strah me hvata,
bežim bez kraja.
O, velike li želje: hoću li
opet šetati ulicama mog
slobodnog grada.

(C) Zorica Milatović

P.S. Ovaj Prilog poslala je Zorica Brkić Zoca. Citiram *Ljubo, ovo je priča desetogodišnje devojčice sa Kosova, koja se od nesereće što je okružuje brani pisanjem poezije…. Tu su i 2 njene pesme. Ako hoćeš stavi to negde na sajt… Pozdrav, Zoca*

Zoci Hvala na prilogu, Maloj Zorici Milatović da što pre ostvari srećnije detinjstvo, a Vama na uvid njeni sadašnji jadi!

NIKADA… – Goran Todić

NIKADA… Makar se Sunca morao odreći, tumarao bespućima slep i proklet, tražeći senku Tvoju i svoju. I bio na korak od sudnjega dana, na pedalj od bezdana… Ne našao smiraj dok zenice zjape. Tebe se odreći neću… Nikada… Dok gole grudi tkiva još vezu i srce u grlu tupo dahće, kao jedino bilo života. Izdržaću… … Настави са читањем “NIKADA… – Goran Todić”

GoranTodić

NIKADA…

Makar se Sunca morao odreći,
tumarao bespućima slep i proklet,
tražeći senku Tvoju i svoju.
I bio na korak od sudnjega dana,
na pedalj od bezdana…
Ne našao smiraj dok zenice zjape.
Tebe se odreći neću…

Nikada…

Dok gole grudi tkiva još vezu
i srce u grlu tupo dahće,
kao jedino bilo života.
Izdržaću…
Sveto je delo umirati za Te.

Nikada…

I kad zadnje kaplje krvi iskaplju
i oči u tmini beznadja usahnu
i srce iz grudi kad mi isčupaju
i bez opela živog zakopaju.

Ni tada.

Tebe se odreći neću
Kosovo moje

Nikada!

(C) Goran Todić

KOSOVO ZOVE – Nevenka Alispahić

KOSOVO ZOVE Čujete li jauke što vjetar s Kosova donosi čujete li kako plače Lazarica čujete li jecaje manastirskih zvona i krike crvenih i bijelih božura… I mutne se rijeke hukom bola glasaju nebo se krvlju boji čujete li kako gavranovi slutnjom krešte kako se zemlja Srbska raspada i kida čujete li kako nas zove … Настави са читањем “KOSOVO ZOVE – Nevenka Alispahić”

Nevenka

KOSOVO ZOVE

Čujete li jauke što vjetar
s Kosova donosi
čujete li kako plače Lazarica
čujete li jecaje manastirskih zvona
i krike crvenih i bijelih božura…

I mutne se rijeke hukom bola glasaju
nebo se krvlju boji
čujete li kako gavranovi slutnjom krešte
kako se zemlja Srbska raspada i kida
čujete li kako nas zove Lazareva kletva…

Osta li još Nemanjića, osta li Obilića
ima li ijednog Jugovića
ili svi ostaše da leže na Kosovu
zaboravljeni, izdani,
božurima zakićeni, zaspali…

Ostaše li samo Brankovići da
Kosovo iskidaju, rastrgaju
ostaše li samo poeme ispisane
Miličine suze neisplakane
zar ostaju nevidjene…

Čujete li, Kosovo jauče
Gračanica jadom zvoni
božuri iz zemlje drhtajem prijete
da nikad više procvasti
na Kosovu neće…

Čujete li, Otadžbina zove
Sveti Savo nas sa Neba gleda
čujte danas, da sutra ne bude kasno
da ne zanijeme za navjek
sveta Kosovska zvona.

(C) Nevenka Alispahić

NE DAM – Neven Milaković Likota

NE DAM ! Nemoj da plačes sine ne mogu nam Ga oteti, tamo je sva naša snaga, tamo je Car Lazar Sveti. Tamo su Sveti ratnici Srpski, tamo su vječne straže sine, tek će da osjete silnici drski ostricu naše otadžbine. Tek će da shvate gdje se nalaze, u što su dirnuli zlom opijeni kad … Настави са читањем “NE DAM – Neven Milaković Likota”

Neven

NE DAM !

Nemoj da plačes sine
ne mogu nam Ga oteti,
tamo je sva naša snaga,
tamo je Car Lazar Sveti.

Tamo su Sveti ratnici Srpski,
tamo su vječne straže sine,
tek će da osjete silnici drski
ostricu naše otadžbine.

Tek će da shvate gdje se nalaze,
u što su dirnuli zlom opijeni
kad počnu da ih obilaze
prizvani Svetinjom sinovi Njeni.

I niko sa njima da ne prozbori
jer oni ne mogu da se zastide,
biće dovoljan da ih sagori
prevedni pogled Simonide.

Biće dovoljna da im um pomrači
sjenka od slavnog Gazimestana,
ne boj se sine, više ne plači,
raduj se zvonima Svetih Dečana.

Oni nam sine ništa ne mogu,
raduj se, obrisi suze sa lica,
tamo smo najblizi Svevišnjem Bogu,
tamo je Nebeska Ravanica.

Tamo su sine grobovi stari,
iz svakog Krst seže do samog Neba,
oni ih ne vide, al’ ko za njih mari,
osmjehni se čedo… tako treba.

Tako se bori protiv utvara,
one se najviše smijeha boje,
ne boj se… s nama je Pećaršija stara,
pokaži im zube dijete moje.

Pokaži da tvojim venama teče
krv drevnih Soraba, plava i Sveta,
kojoj je Carstvo Nebesko Preče
od mračnog sjaja ovoga svijeta.

Svega se odreci samo ne Krsta,
od Krsta oni panično bježe,
neka te obože tri srasla prsta
k’o nekad ispod Samodreže.

I znamo dobro, davno shvatili
da sila Boga sine ne moli,
al’ vidjećeš da nismo uzalud patili
kad im Bog pokaže da silu ne voli!

(C) Neven Milaković Likota

KOSOVO POLJE I METOHIJA SRPSKA – Marko Ružičić

KOSOVO POLJE I METOHIJA SRPSKA Čuje se krik iz Grobova kosovskih junaka Bezglavi konji ravnicom trče Koplja krvava ka nebu štrče Barjaci na koplja pola Trese se od bola Kosovo Polje ravno Lazarevo slavno Jugovići, Obilići Kraljevići, Svi su na broju U stroju Lazareve vojske Zveckaju lanci na vrancima Radovan, i Ratko stigli Tri prsta … Настави са читањем “KOSOVO POLJE I METOHIJA SRPSKA – Marko Ružičić”

MArko

KOSOVO POLJE I METOHIJA SRPSKA

Čuje se krik iz Grobova kosovskih junaka
Bezglavi konji ravnicom trče
Koplja krvava ka nebu štrče
Barjaci na koplja pola
Trese se od bola Kosovo Polje ravno
Lazarevo slavno

Jugovići,
Obilići
Kraljevići,
Svi su na broju
U stroju Lazareve vojske
Zveckaju lanci na vrancima
Radovan, i Ratko stigli
Tri prsta digli u znak časnog Krsta
Lobanje Srpske svete molitvu govore
Tamjana i bosiljka miris se širi
Kosovka djevojka sa kundirom napaja mrtve
Dižu se iz groba, – srpske duše ka nebu vječnom
Aveti kolo vode, – crni orlovi lete
Našim bijelim orlovima prijete
Došlo je zadnje doba!

(C) Marko Lj. Ružičić, književnik