TANGO SMRTI
Igrali smo tango ljubavi,
JA i TI, u zagrljaju smrti.
Zapravo, mi smo igru započeli,
a Ona se uplela između nas
kao zmijurina neka,
ovila se oko tebe.
Bio si nemoćan
da se odupreš njenim činima.
Bio si isuviše slab
i ranjiv da bi se suprotstavio
njenim moćima.
Bio si laka meta
na koju je Ona jurišala.
Kao lavica sam se borila
da te otrgnem iz njenog zagrljaja.
Ali je ona bila jača.
Mudrija
Zloćudnija
Postavila mi je zamku.
Bacila mamac na tebe
a udarila na dete.
Na zenicu oka tvoga
I moga.
Kako se boriti?
Koga spašavati?
Između dva voljena bića,
koga izabrati?
Da sam mogla birati,
najradije bih žrtvovala sebe.
Ali, Ona je već izabrala
– TEBE!
Nisi ni primetio,
kako me je lukavstvom svojim
nadmudrila
Izgurala me iz tvog zagrljaja.
I sa tobom odigrala
poslednji ples:
– Tango smrti!
A ja…
Poput srne ranjene,
od zveri raskomadane,
ostadoh sama…
Ni živa, ni mrtva.
Ni zarobljena,
niti oslobođena.
U srce pogođena.
Na bol osuđena.
Sa hiljadu otrovnih strela,
zabodenih u svaki deo moga tela,
nemoćna da se podignem…
Ni glas ne mogah pustiti,
Ni usne spustiti,
niti suzom orositi
tvoje čelo.
Prah prahu, a zemlji tvoje telo
predadoše.
Od mene te odvedoše.
Ne mogah te ni poljubiti
poslednji put za rastanak.
Ne rekoh ti ni,, zbogom”,
niti te pitah za naš sledeći
,, sastanak”.
Tango smrti odigrao si sam,
u tišini.
Bez muzike i pompe.
Tiho i dostojanstveno
predao si se bez borbe.
Anđeli ti pozajmiše krila
da možeš lakše da poletiš,
u nebo da uzletiš.
U Srebrnim kočijama,
sa bezglavim kočijašem
i upregnutim belim konjima,
sa kićankama i praporcima,
krenuo si na svoje
poslednje putovanje
kroz vreme…
-Bez mene!
Vesna Stojković
Leskovac