Mi smo samo vatra bez plamena
Možda nekad oči nam zaiskre,
onda brzo u tišini zgasnu,
Iz nas neki očaj tada vrisne
i iskaže poruku nam jasnu:
Nekada je bilo nečeg milog,
na usnama cvetala ciklama…
Al odavno sve se to razlilo…
Mi smo samo vatra bez plamena!
Ponekad se zrak sunca probije,
kroz prozore utihnulog doma,
Il se kad- kad čudo neko zbije
pa se sreća desi nama dvoma…
Ko pajaci kućom se vučemo,
gegamo se kao na štulama
pa pogrešni potez povučemo…
Mi smo samo vatra bez plamena!
U pepelu nekadašnjeg plama,
prstom tebi slikam ptice žive,
srce tvoje bez milosti slamam,
venama ti teku reke sive,
vređamo se, korake merimo,
istrošenost starim cipelama…
Bez razloga često se cerimo…
Mi smo samo vatra bez plamena!
Prozori nam carstvo paukova,
u odžaku dim se skamenio,
ti zamuče, ni ja nisam svoja…
Kada si me nekad oženio
i kada sam htela biti tvoja
rekao si da je ljubav večna,
vazdizana nebeskim hvalama…
Desi nam se istina oprečna…
Mi smo sada vatra bez plamena
Kada uzmeš u te ruke svoje
žuti album sa slikama starim,
ja se nadam, džangrizavo moje,
likom mladim da ti žar ražarim;
pa da ćeš me naći u sećanju,
ko boginju usnulog Teatra…
Ti se predaš mračnome ćutanju…
Mi smo sada bez plamena vatra!
Ljiljana Tamburić