sjeo je na ognjište rukom tišine povukao ostatak zavjese, nešto što u spomenar dopisuje: kad su utihli cvrkuti, kamo su nestale plave omaglice djetinjstva.
je li odživio sve bajke predaka i napojio dušu da vječno ne luta brježjima i ne ostane list u olujama.
ustao je s ognjišta i bezglasno pitao je li prkos davnog čemera obgrlio pa besciljno zaljuljao kolijevku što u brazde bivstva zasijecala je sumračja i radosti, sjaj i ranu.
Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.
Види све чланке од Mirko Popović
