imali smo stojčevac dječačke godine, kino igman i dalje prema zapadu trave što dišu, dragana, nada breze u jutarnjoj rosi imali smo nevidljive beskrajne sate kas konjā i otkucaje zvjezda u venama našim plesačica po trnju poneki oblak bijel, dalek kao ples neizgovorljive žudnje na našem uzglavlju svake noći spavale su tek ubrane … Настави са читањем “imali smo – Mirko Popović”
No votes yet.
Please wait…
imali smo stojčevac dječačke godine, kino igman i dalje prema zapadu trave što dišu, dragana, nada breze u jutarnjoj rosi
imali smo nevidljive beskrajne sate kas konjā i otkucaje zvjezda u venama našim plesačica po trnju poneki oblak bijel, dalek kao ples neizgovorljive žudnje
na našem uzglavlju svake noći spavale su tek ubrane ljubičice veliki crveni mjesec iznad modrih gora i obećanje da nitko neće strijeljati naše ptice
imali smo vrelo bosne što protrčalo je kroz prizore našeg vremena koje nije pitalo za raj ni za veličinu londona koje nije pitalo stražare života: koje je doba dana
naučili smo tabanati između dva svijeta pa iako nas je kad smo se osipali suviše ostajalo u praznoj kući nikada nisu bile patetične naše seobe
Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.
Види све чланке од Mirko Popović
