I danas, ponekad
I danas, ponekad,
začujem tatine gusle,
koje je sam pravio
i njega kako pjeva,
o junacima
i bude mi žao,
što mu ikada rekoh:
“Može li to malo tiše”?
I danas, ponekad,
ispred nosa mi prostruji,
miris domaće rakije,
koju je sam pekao
i čujem glas za svakom čašom:
“Bože pomozi”
i bude mi žao,
što mu ikada rekoh:
“Može li to malo manje”?
I danas, ponekad,
vidim ruke žuljevite
i njegova povijena leđa,
a on ni jedne da se požali,
već nazdravlja:
“Čuva Bog sretnika svog”
i bude mi žao,
što mu nikada ne rekoh:
“Tata, odmori malo”!
I danas, ponekad,
promakne mi pred očima,
kako ulazi u bijelu sobu
i briše suze, krijući
da ja ne vidim
i pita: “Kako si sine”
i bude mi žao,
što se malo ne pridigoh
i rekoh: “Dobro je stari”!
Otkako ode, ogluvi kuća,
suvi se javor, ne javlja više,
a ova ruka, što ovo piše,
vrelu suzu neće da briše…
Neka je,
za mojim je tatom…
(C) Miro Beribaka
Dragi Miro, ne bih puno trosila rijeci na tvoje pjesme…jer ces se uobraziti…ali moram da ti kazem da sam u svakoj pjesmi nasla sebe, jedan dio mene, a ovu mozemo zajedno podijeliti….neke druge su mozda i ljepse…bogatije…ali ova me je “dotakla”…necu ni ja da brisem….
Hvala Ti Nataša, drago mi je da Ti se moji stihovi dopadaju. A ova pjesma …, eee Nataša, obično se čovjek zamisli kada sve prodje, kada ih više nema, tek tada shvatih koliko su mi dali, koliko su se žrtvovali za mene. I bude mi žao…….
Veliki pozdrav od Mire
Ne znam sta reci…duboko me pogodila ova pjesma, nevjerovatno jako.
Neka mu je Vjecna Slava i da ga se Gospod Sjeti u Carstvu Svome a ti Miro da nadjes dusi mira…
Svako dobro.
Hvala Srbo prijatelju i puno pozdrava.
Predivno,Miro.
Dirnuta sam i puno te pozdravljam!
Alex
Aleksandra, zahvaljujem se i uzvraćam sa isto tako puno pozdrava.
Miro,