Pricali su,
pricali i dugo i cesto
i vracali se uvijek s kraja
na pocetak bez kraja,
uvijek na isto mjesto.
Pricali su ocima,
usnama
prstima
a i onim dugim
najduzim
udaljenim cutnjama.
Pricaju i sad,
u nepricanju svom
i svako na svojoj strani sluti
ono drugo o cemu cuti.
Negdje se cuje
poznate pjesme zvuk
i nocne tisine huk
prozeto njegovim
“volim te”
kao eho odgovara njeno
“bolis me”.
Mijesa se i bori
nijemi nocni cas
dva glasa
se susrecu
i medjusobno nadmecu
duse se bore
nemocne da prebole.
I cuje ona sasvim jasno
njegovo cutanje glasno
ni jedno ni drugo
nema tu moc
da zadrzi srce ludo
da ne luta kroz noc.
U lutanjima svojim
na istoj se Zvijezdi srecu
i tu pricaju do jutra
obecavajuci jedno drugom
da nece doci sutra.
Noc ceznjom treperi
zrak ispunjava
necujan sapat
jednog upornog
“…volim te…”
i jednog tvrdoglavog
“…bolis me…
a ljubav ne boli,
ne, ne boli kada se voli…”
Gubi se sapat
u znanim daljinama
gusto tkanje noci
postaje prozeto
neznanim blizanama
s jedne Zvijezde
zrno je praha palo
i na horizontu
ispisalo;
“Ljubav ne boli,
Ljubalju se lijeci
Ljubav je melem
s puno zagrljaja
i malo rijeci,
Ljubavlju se osmjeh pise
i svaka suza brise.”