Šta ako vrijedi?
.
Neizbrojive pomisli
pojavljaju se
obično pred spavanje,
i lijepe i ružne,
svejedno, mnogo ih je!
Nadiru s mrakom ispod vrata
i slabo dihtujućih prozora,
sa svakim šumom,
sa svakim treptajem ulične svjetiljke,
po jedna,
i eto ih pravo k meni!
I od jednih i od drugih
teško je pobjeći,
još teže zaspati.
.
I jedne i druge kidišu
na um, na poslednji branik
fizičke opstojnosti,
kako lijepe pomisli preživjeti,
kako se od ružnih sakriti,
ostati u pameti i ne poželjeti
pomisliti poslednju odluku!
Ili pak poželjeti?
Vrijedi li?
.
Možda je i, ovakvo življenje
kidisanje na sami život!
Odgovor ne znam!
Liježući, čekam znak,
dok ne utonem u san
iščekujem poruku:
Živjeti sudbu, ili
uzeti sve u svoje ruke?
Šta ako živjeti vrijedi?
.
Miro Beribaka
(Прочитано: 54 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.289.573 пута)
Sve pohvale, Miro. Natera te da se zapitas. . .
A ja, pak, mislim . . . ziveti? Sto da ne. Svejedno na kraju umiremo. Zasto bi zurili tamo gde nam je mesto rezervisano, umesto da vidimo sta je to sa ovim zivotom, ovom stvarnosti i ovim stadijumom u evoluciji naseg energetskog bica tako posebno da smo ovde pristali. Tu mora biti neka kvaka:) Hajde onda da zivimo, uprkos svemu da trajemo dok se i poslednje zrno u klepsidri nasoj zivotnoj u moru vremena ne izgubi. Zivot je prelep bas zato sto je velut luna-statu variabilis, cesto nam rane gorke zadaje, pa ih posle slatkim nektarom zaliva. . .
TREBA ZIVETI!
Hvala Daco, sve što ste rekli je izuzetno smisleno, ali čovjeku povremeno dodju takva razmišljanja i poredjenja smislenosti i besmislenosti svega što ga okružuje, što je ustvari besmisleno.
Hvala još jednom i puno Vas pozdravljam.
Miro