Sasvim lično – Miro Beribaka

Sasvim lično

.

Evo me ovdje gdje jesam,

i nisam tamo

gdje bih volio biti,

a voljeti i htjeti, nije isto!

A htio sam,

nije da nisam,

kao što i sada volim

sve ono što sam volio,

samo jače!

.

I odlučih,

kao, sve mi dodijalo

pa digoh nogu kô ona žaba

kad vidje potkivača!

I krenuh nesvjestan, da je vrijednije

ono što voljeh, dostižno ili nedostižno,

od bilo čega što sam htio,

htio i sustigao ili ne sustigao,

a ipak htio!

.

Krenuh, sve ruho na meni novo,

nove i cipele,

i torba nova,

a u torbu stavih tek neke sitnice

i hljeb preko pogače,

da mi se nadje, dug je put!

.

Pozdravih se i krenuh,

ne osvrćući se,

ne razmišljajući da, možda,

oca i majku vidim poslednji put!

I bio je!

Ne osvrnuh se,

a znao sam da su izašli

iza ćoška garaže,

da mi, brišuć suze dlanovima,

mahnu još jednom,

a ja se ne osvrnuh,

kao, teško mi otići!

.

Ne osvrnuh se, nesvjestan,

da brata gledam sada

i možda još jednom, dvaput,

ko zna kad!

.

Odoh, ne misleći

da korijen svoj ostavljam

da čami bez mene,

da trune u zemlji,

po kojoj sam koračao kao čovjek!

.

Rane svoje popljuvah,

pa ih sada popljuvane krijem,

da me ne otkriju,

da sam ja taj koji se

bez korijena sapliće svakim korakom,

o vlati trave, o dašak vjetra,

o svaki pogled nesusretljivih ljudi

koje svakodnevno srećem,

o sve beskorjene, poput mene,

koji su kao i ja

ostavili svoje korijenje,

da ga kiša zakišnjava

i da s vrha trune, sve dublje,

da ga nestaje

do najsitnije radosti

koje se sjetiti mogu!

.

Miro Beribaka