Biserne priče
Kada mi pogled odluta
do one vratnice iz detinjstva,
i sokaka gde sreća i sad spi,
sećanja mi naviru,
magla padne sa očiju,
nebo nada mnom bdi!
I osećam miris sena sa tavana,
i dunja ispred gradine,
čujem petla što rano me jutrom budi!
Vidim brata modrog od dudinja,
sestru što priča o prvoj ljubavi,
čujem žubor moje reke ljudi!
Kako me sreća obuzme,
kao one kiše letnje,
kada se kapi slivaju niz lice,
i ja se vrtim!
Il’ kada hrlim u brda,
sa omiljenim psom,
dok moj glas odjekuje
niz šareni dol, a ja ništa i ne slutim!
I bolje, jer šta bi bilo da sve sam znala?!
Išla sam korak po korak, a sada
u ruci mi je jedna ruke mala,
topla i nežna, zeljna slobode,
daljina i igra leptira!
Slušam kako diše dok spava,
i tiho joj šapcem biserne priče
izatkane davno, a lice,
na nebo iznad Rasine
i pesmu slavuja,
na prelepe i brižne crne oči,
na prvi uzdah jednoga jula!
© Sandra Miladinović
