VAPAJ PROŠLOSTI

Vrijeme teče,
gdje smo mi u njemu
dok se sunce obrušava na naše glave
zlatom svojim bliješti dok noć pobjeđuje
san napuštamo,
stvarnosti u zagrljaj letimo.

Ne možeš vrijeme zauzdati
ono je van granica razuma
sve manje vremena imamo
a san nas vuče na dno.

Krik jelena dok se lane batrga u zamci
krik majke odvojene od koljevke učmale
krik mladosti
ostavljene da vapi kraj puščane cjevi
dok pješčani sat
razbijen do neprepoznavanja
svoje čestice pušta
da se sjedine sa pustinjskim dinama.

Vrijeme mutno,
kao oklop muzejskog eksponata
zaleđena sadašnjost, prošlih vremena
suze grešnika koji moli za oprost
stisnutih zubiju,
u grč pretvorene grimase
dal’ je kasno spoznao
da je samo malo ostalo
da ga pokrije snijeg zaborava
a da sve što mu je ostalo
košara protraćenih dana.

Iza maglovite zavjese
izblijedjele od vjetrova prošlosti
u sadašnjost uprte oči
neznanih junaka
heroja, kavalira,
ljubavnika posutih laticama ruže
sa porugom i optužbom
sa suzom u oku zaleđenom
bahuljaju stazama zaborava.

Od livada do tamnih šuma
potraga kojoj kraja nema
jer novo iskvareno breme
pokopa viteško vrijeme.

Nestade poj ptica
krila im slomiste u letu
skrovište odaste zbog svojih trica
san im u košmar pretvoriste
spodobe novoga vremena.

Spij mirno u svojoj postelji od pamuka
na postelji od bosiljka i lala
um zatvori od ove kiše ognjene
nedaj da zvuk sove hara kroz tvoje misli
možda jednom na ova vrata zakuca
vitez u srebrnom viziru
iz nekog proslog doba
da donese mir i spokoj.