Od detinjstva zagledan u vrata,
što dele ga od zabrana reči,
zna, uskoro, da biće prevrata;
vriske sestre što kraj brata kleči,
od detinjstva zagledan u vrata.
Kroz oškriljak Svetlost mu govori,
tamo gde mu misli odveć s gnezde,
da su reči jače no mramori;
tu gde gleda s orloseda zvezde,
kroz oškriljak Svetlost mu govori.
Pogled mu je, setan, neveseo,
jer će, vidi, opet brat na brata;
kraj tih vrata baš nikad veseo,
a kako bi kad opet će rata.
pogled mu je, setan, neveseo.
Dok je mlađan kraj njih sanjario,
bila je to kapija od raja,
pesme pisa, ljubav vajario;
al pod starost bež iz zavičaja,
dok je mlađan kraj njih sanjario.
Zna da nisu to obična vrata,
kud god pošo ona su uz njega,
kroz nih vidi oca, sina, brata;
kroz njih čuje glasa Svevišnjega,
zna da nisu to obična vrata.
Kroz njih spozna on iskonske misli,
kroz oškriljak Svetlost mudrost dala,
s orloseda seže do svemisli;
al mu osta jedna želja mala,
kroz njih spozna on iskonske misli.
Da se ljudi prestanu mrzeti,
da nikada više brat na brata,
da se vavjek znaju tek voleti;
nikad više da ne bude rata,
da se ljudi prestanu mrzeti.