UMIRAJI
*
Ah, kako se, milo, može mreti lako,
časak zadnji kada nespremnog te skobi.
Tako noćas i ja umirah polako,
u kobnome trenu snaga mi se zdrobi.
*
Umorne i prazne sad su ruke moje,
ove rede pišu, pružajuć’ se k’ tebi.
Ah, zar kada spoznah celo biće tvoje,
da me usud otme i uznese k’ sebi?
*
Kako se tek očas stigne do svršetka,
besvesno se gasiš, k’o u prste sveća.
Tako mene noćas sred novog poletka,
zagrliše krošnje vencima proleća.
*
Teku telom iznureno ljutine i soli,
noćas zračak nade u postelji mi svis’o.
Ah, zar ja da kumim milo da me voli?
Pretihlo se, srce, u grudima stislo.
*
Ah, kako se, milo, može crći lako,
lopov kada crni bezbrižnog te snađe.
Tako noćas i ja skončavah baš tako,
to usnula duša, htede da izađe.
*
Trnci, udi leže, ćutim pred životom,
ispisujem rede ove, u čaršave topim.
Ah, zar kada kleknuh pred tvojom divotom,
da me usud otme, zar da oči sklopim?
*
Kako se uskipi osećajem kraja,
milosrdno krti volja krvniku da krvi.
Tako mene noćas bez tvog zagrljaja,
obljubio nežno, zadah mlade strvi.
*
Ah, kako se, milo, može lako mreti,
u pedalj nirvane kad uspeš što ne biva.
Tako noćas i ja lipsavah k’o kleti,
to prkosti damar htede da ispliva.
*
Umorne i prazne sad su reči moje,
redovima koljem sen izboranog lica.
Ah, zar kad celivah pohotosti tvoje,
da me ropac otme, svetac i ubica?
*
Kako lahor strada mučki se pritaji,
ophrvajuć’ žeđ za postojanjem svojim.
Tako mene noćas treše umiraji,
zar samo da premrem jedino postojim?
*