Kad maske padnu
Čudna je ljudska sudbina huda
U svima nama po dvorska luda
Što smešno hoda, kićankom klima
mirno se na ” ludo” odaziva…
Na svima nama stotinu lica
Poput zverinja il’ poput ptica
Nekad su meka k’o rep od zeca
Nekad blažena k’o lica sveca
Mnogo smo puta od zloga gori
Zatamnili bi svitanje zori
Iz inata bi u bezdan pali
I ne bi priznali da smo mali
Putevi čudni vode nas svuda
Nečiji prav je, nekom krivuda
Onom što pati duša je čista
U nadmenoga ne vredi ništa
Naizgled lepo, pod opnom trulo,
Drugo, ti ničim, probudi čulo
Tek kad zagrebeš, masku podereš
Možeš suštinu da razabereš
U toj suštini istina leži
Svako od sebe samoga beži
Tuđe vrline na sebe prima
Licemerno se ponosi njima.
Zašto, kad svako posebnost ima
Klica dobrote čeka u zlima
Kad nismo isti tek tad’ smo svoji
Zašto se svako sam sebe boji
Zaigramo se… Bacamo karte
Hajde da danas padnu nam maske
Kraj i početak isti je svima
Ali između…svak’ svoje ima
Povucimo se u svoje biće
Osmehnimo se na svoje lice
Zenice naše nisu ni slične
Zašto bi duše bile dvolične…
Ljiljana Tamburić