Grana se lomi
stara je natrula
a ne pada još
kako je drag taj otpor
vetru uoči smrti
Добродошли!
Kiša i suze
tope telo deteta –
vrba ga gleda

TURBULENCIJA
Peteru Handkeu
Udaću se za Maja Danilovića
Poći ću uzbrdo
Balkanskom ulicom
neprimećena
kao i obično
sa koferom punim knjiga
samohodna
i blindirana –
prema recepturi pesme
Mora da uspe
ovaj naš hleb integralni
narastao
u nepovezanom prostoru
Udaću se za Maja
da uvijamo pesme
kao sarme
ja, dijaspora
bez para –
nemam krune
nema seksa
ima sve ostalo…
Ne žuri Majo
nemoj da te prevare
brzo će devizna penzija
da se krcka
Bićemo tada još
maloletni
sa 18. glasaćemo
za Trampa
a Bogami i on bi trebalo
da glasa za nas
Znala sam
da neko srećan
tamo daleko
mene dobija
na lutriji
Udaću se za Maja
makar samo u pesmi
pa nisam se džaba
životom kockala
i godinama sama
truckala po
nebu iznad Beograda
© Eleonora Luthander
Nema ništa
apsolutno mrtva tišina
duboka mračna praznina.
Hladnoća kosmičkih dubina
odsustvo životvornog duha
čista razarajuća praznina
gluvonemog posrnulog vazduha
ništavilo bez prostora.
Ne postoji opipljiva granica
nema vidljivih zidova
tamna beskrajna tamnica
avetinjski vrtlog bez umova.
Zona večnog mraka,
bez života
ili barem sivog kamena
samo čistina pustih crvotočina
Užasavajuće pustare
paklenih vrata
večnog ništavila kvaka.
Bezizlazni vakum crnog ćupa
proždire zalutalo na putu
kao kosmičko čudovište
crna rupa.
Usta gladnog levijatana
mrtvom tamom lutaju
prazan beskraj alavo gutaju.
Ništa ne ostaje
ništa tu ne stanuje
nema tvari,
nema daha,
gola prostranstva ničega
samo nevidljivih dubokih virova
potapajuća plima
i zastrašujuće bezživotna praznina.

VUK I CRVENKAPA
Na jednoj planini,
Pored kolskog druma,
U poznatoj bajci,
Postoji jedna šuma!
U toj šumi večito,
odzvanja strašan huk!
Svi se redom plaše,
da ne naidje zločesti vuk!
Jednog lepog dana,
U šumu zaluta Crvenkapa,
Ne uplaši se ni vuka,
A ni strašnog mraka!
Cveće je ona,
Počela brati!
Da ga baki preda,
Kad se kući vrati!
Sa cvećem u ruci,
Ugledao je vuk!
I devojčica njega videla!
A onda nastao je muk!
Prišla mu je blizu,
Rukom pomilovala po glavi!
Razneženo vuk poče treptati,
U oku mu se suza javi!
Niko prema njemu,
Dobar nikad nije bio!
Nit’ mu tako nežno,
Na glavu ruku stavio!
Sad’ šumom iz bajke,
Odjekuje veseli smeh!
Vuk i Crvenkapa,
Prijatelji su zauvek!
Još su u selu,
Baki cveće dali!
Što su ga u šumi,
Zajedno ubrali!
© Jasmina Dimitrijević
Na rastanku s njom plakao sam ko dete
Iz oba oka lile su mi suze
Šta sam ti, Bože, zgrešio
Šta, pa mi nju uze…
Šta sam ti, Bože, zgrešio
Zašto si je odveo
Što mi malo sreće ne daš
Kad je još volim, to znaš…
Ne znam šta sam toliko pogrešio
Pa si me opet rastužio
Da sve što volim odlazi od mene
Zar nisam malo sreće i ja zaslužio…
I umesto osmeha i radosti u očima
Ja sada lijem suze noćima
I umesto da su mi usne na njenim usnama
Ja je ljubim samo u snovima…
Ne znam šta sam toliko pogrešio
Al znam da nemam sreće ni gram
A imam ljubavi u srcu i duši
I mogu mnogima da je dam…

ИЗ ЗБИРКЕ НА ОБАЛИ СРЦА
Рукама камену удахњује живот,
када дело буде завршено,
приђе му са стране,
схвати да је направио нонсенс.
Вајар улепшава стварност.
ПЕСМА НОВА
Живот је разлика додира,
радости и туге,
светлости и таме,
љубави и бола,
ведрине јутра и тамног слика,
питања многа отварају тајне,
мене ето тишти судбина Помпеја,
зашто нема Пенелопа више,
двобоја Пушкина и Одисеја.
Neki su rodjeni da slazu,neki istinu da kazu,
neki samo oci zamazu, neki sve razmazu.
Neki svoj put prate,neki se vrate,
neki usput negde svrate, dok neki nikad nigde ne krenu.
Neki se ne zaduzuju, neki novac ne duguju,
neki se zbog vise para utrkuju neki se sitnicama raduju.
Neki slepo veruju u Boga,neki u dva roga,
oba dva su droga, ovog sveta moga
Neki u zivotu traze svrhu,neki teze ka vrhu,
neki nesto postanu, neki nista ostanu.
Neki se zarumene, neki se namrgode,
nekom se ljubavi dogode nekog pogode.
Neki pravu ljubav dostignu, srecan zivot postignu,
brzinu vremena uspore, paze da se neraspore.
Vreme za nikog ne radi,nekog samo okolnosti vole,
sreca prati hrabre ostale vuce dole.
Neki da zive strahuju,neki se zivotom razmahuju,
neki svoju srecu nabijaju na nos,neko nosi carape neko ide bos.
Neko zazmuri na nepravdu, neko vikne i udari,
neko izbegava zavadu, neko se sa zlom sudari.
Neko laze sav ubedjen u istinu,
neko veruje je u sudbinu.
Neko u svemu trazi sustinu,
nekog kopanje odvede u dubinu.
I dok nekom smo pesma, nekom smo zal
nekom smo talas ,nekom val.
Nekom smo muzika, nekom bal,
nekom smo vrat ,nekom smo sal…
I dok za nekog smo ljudi, za nekog ne,
za nekog smo ludi, za nekog ne,
za nekog smo svoji, za nekog ne,
za nekog smo cudni ,a za nekog smo sve
Dobro je…
Kad prolaziš pored mene
Zašto kriješ pogled svoj
Neću tebe ja da krivim
Za promašeni život moj…
Zašto kriješ lice svoje
Kad prolaziš pored mene
Nije tačno da te mrzim
To samo moje srce vene…
Zašto kriješ lepe oči
Zašto kriješ osmeh blag
Pozdravi se i nasmeši
Nekad sam ti bio drag…
Nemoj kriti pigled svoj
Nemoj kriti oči tvoje
Jer ja bih voleo da ih vidim
Nekad su bile moje…
Voleo bih da te vidim
Da ti opet čujem glas
Znam da će me boleti više
Al se stalno sećam nas…
Ja ne želim da te krivim
Što zbog tebe nemam sreće
Iako te ludo volim
Moje srce izdržaće…
Solunski lave i zapovedniče
pravoslavni vojniče među svetiteljima
viteška ikono svetog ratnika
iscelitelju bolesnih i nevoljnika zaštitniče.
Vera u Hrista boga ti je mač
radi nebeskog cara odbio si cara Maksimijana
da širiš bezbožništvo i paganske idole,
nisi posekao Hristovo stado
nisi spalio srcu hrišćanske prolistale grane
svoje mučeništvo zagrlio si osmehom rado.
O sveti vojvodo Dimitrije mirotočivi
kako si lagano ostavio titule
razdelio zemaljsko blago,
Hristu predao volju i srce
odeven u rite poput prosjaka skitnice
pohitao u mračne muke tamnice.
Verno si čekao kraj staze,
srce je želelo
i čekalo samo Isusa Hrista,
u mraku tamnice pevao si gospodu
mirno primao trnje smireno čekao presudu,
bezbožni idolopoklonici cara Maksimijana,
u sred molitve probiše te kopljima.
Veliki pravoslavni svetitelju
mnogih naroda iscelitelju,
svi hrišćani pravoslavni te slave
gore sveće kandila se dime
od Rusije do Grčke obale plave
čitaju se molitve za sveto mučeničko ime.
Srpski narod te praznuje i slavi
poštuje žrtvu hrišćanskog vojnika
uspomenu na verno srce stradalnika,
molitve i svete pesme
posvećuje svetiteljskoj glavi.
Srbi te slave kao Mitrovdan
domaćini kade domove i diže se zdravica
moli za blagu zimu za pune žitnice,
dva grada nose tvoje sveto ime
Sremska i Kosovska Mitrovica.
Sveti velikomučeniče Dimitrije mirotočivi
u oblacima ovenčan u večnoj slavi
sediš uz ljubljenog gospoda Isusa Hrista
pored nebeskog prestola
sa kojeg rajska svetlost blista.
Na zemlji prihvatio si mučeničku krunu
srcem za Hrista ostao veran do kraja,
telo i mošti mirno ti počivaju u Solunu
a duša nagrađena večnim poljima raja.