Voljela je jesen, da, kao malo ko, voljela je jesen govoreći kako zlatno lišće pod našim nogama šapuće najljepše stihove života. Znala je reći da nijedno godišnje doba ne odiše mirom i spokojem, ne daje toliko blagodeti kao što to čini jesen. Voljela je jesen, miris zrelih dunja šetnje alejama kestenova i obrane vinograde pune … Настави са читањем “Jesenja balada”
Voljela je jesen,
da, kao malo ko,
voljela je jesen
govoreći kako zlatno lišće
pod našim nogama
šapuće najljepše stihove života.
Znala je reći
da nijedno godišnje doba
ne odiše mirom i spokojem,
ne daje toliko blagodeti
kao što to čini jesen.
Voljela je jesen,
miris zrelih dunja
šetnje alejama kestenova
i obrane vinograde
pune ptica u potrazi
za kojim zaostalim grozdom.
Da, kao malo ko
ona je bila zaljubljena u jesen
u boje toplih tonova zemlje,
zlata i Sunca
nazivajući je
“Dama sa stilom,
širokog srca i ruku
prepunih darova” .
Mnogima je jesen
sinonim za nešto što
najavljuje kraj,
hladnoću, sivilo, odlazak,
a njoj, njoj je jesen
bila sinonim za izobilje,
pjesmu, radost i Ljubav.
Stajala bi dugo gledajući
zalaske Sunca i govorila
kako ga vatreni konji
u zlatnim kočijama
voze na počinak,
ili bi raširenih ruku
na dlanove dočekivala
neki uveli list
ispod starog oraha.
Posmatrala je svadbene povorke
i djevojke pod bijelim velom
s onim njenim zanesnim
pogledom vječitog sanjara
ispisujući u svojoj mašti
redove nezaboravnih priča
samo njoj znanih glavnih junaka.
Voljela je jesen, da
i kako to obično s ljubavima biva,
jesen nije voljela nju.
Slušao sam je dugo
kako lica upernog u Nebo
prepuštajući ledenim kišama
i vjetrovima sjevera
da tihi šapat
od studi modrih usana
ponesu nekud,
nekud tamo iza obzorja
kojemu se okretala
ponavljajući;
“Ne, ne volim jesen, ne volim jesen…”
Nije voljela jesen, a …voljela je.
Jeseni su odlazile i vraćale se
noseći u svojim odlascima i dolascima
šapat njenih usana; “…ne volim jesen…”
Gledajući i nju i sve ove jeseni
gledao sam sve boje Života i Ljubavi
kako se prelijevaju u
boji njenih očiju
i šapatu koji prestaje, gasne,
nestaje zajedno sa zalascima Sunca
ostavljajući u njenom oku
trag Svjetla i Istine;
“Ljubav i kad umre – ne umire
Život i kad prestane – ne prestaje.”
Voljela je jesen.
Danas ćuti krijući se od
zlaćanih jesenjih zalazaka Sunca
i izbjegavajući dane u kojima
bi slučajno srela djevojku
ispod bijelog vela,
ne ispisuje tople pastorale i
ne slaže vesele priče u svojim
notesima mašte,
ne pleše valcer s drvećem
po tepihu od šuštavog lišća
za čije je šuštanje govorila da
to orkestar violina svira
Nebesku simfoniju.
Voljela je jesen,
onako kako se najjače voljeti može
i kako to s ljubavlju obično biva,
jesen nije voljela nju.
Nikad nije prestala voljeti jesen,
niti su tu ljubav isprale ledene kiše,
a ja, ja nisam prestao voljeti nju.
Voljela je jesen,
i znam, još je voli jer ona drugačije ne umije
iako svijetom šapat bolan, vjetrom nošen, putuje;
“…ne, ne volim jesen, ne volim jesen…”
Znam da je tako.Ni ja ne volim nju.
Ne, ne volim nju.
© Nevenka Savić Alispahić