Чежња

Усамљен… ко морска хрид плаветни вео мути ми вид… Таласи ме бију, вјетрови гризу и времена зуб… Опасност сам за лађе преоштар и груб… О кад би галеб слетио да одмори крила, ил морска ласта, ко сестра би ми била… Ви морске шкољке пријените за ме иако у мноштву и ви сте саме… Мекане алге … Настави са читањем “Чежња”

Усамљен…
ко морска хрид
плаветни вео мути ми вид…
Таласи ме бију, вјетрови гризу
и времена зуб…
Опасност сам за лађе
преоштар и груб…
О кад би галеб слетио да одмори крила,
ил морска ласта, ко сестра би ми била…
Ви морске шкољке пријените за ме
иако у мноштву и ви сте саме…
Мекане алге чарапе ми плетите,
све морске птице на мене слетите…
Капу ми од гнијезда правите…
На чело ми рој звијезда ставите…
Све док не дођу чаробне ријечи…
Нека ме ваше присуство лијечи…
А кад долете тихо та слова,
сиђите мирно са мога крова…
Тада ће потрес снажно дрмати,
моје ће срце силно куцати…
Морска ће хрид да се откине…
Умјесто пада,
винут ће се у висине!

Промоција издања Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ на сајму књига у Крушевцу

Погледајте и видео Програм промоције издања Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ осмислили су и водили Љубодраг Обрадовић и Светлана Ђурђевић Аудио снимак промоције издања Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ урадио је Марко Вишњић из Културног центра Крушевац

Погледајте и видео

Програм промоције издања Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ осмислили су и водили Љубодраг Обрадовић и Светлана Ђурђевић

Аудио снимак промоције издања Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ урадио је Марко Вишњић из Културног центра Крушевац

ZA NJU, JEDNOM – Slobodan Jevremović

◘   SVE MOJE BOLI KOJE SI TI UPILA POMAŽUĆI MENI NEKA SE MENI VRATE NEKA TEBE NE PRATE NEKA SI SREĆNA OSLOBODJENA I RADOSNA I SAMO TAKO BIĆU SA TOBOM I JA SREĆAN NAJZAD KAO I PRE KAO I UVEK KAO I CELOG ŽIVOTA…   ◘ Jednom sam te tražio i bila si tu sva lepa … Настави са читањем “ZA NJU, JEDNOM – Slobodan Jevremović”

◘   SVE MOJE BOLI KOJE SI TI UPILA
POMAŽUĆI MENI
NEKA SE MENI VRATE
NEKA TEBE NE PRATE
NEKA SI SREĆNA
OSLOBODJENA I RADOSNA
I SAMO TAKO
BIĆU SA TOBOM I JA
SREĆAN
NAJZAD
KAO I PRE
KAO I UVEK
KAO I CELOG ŽIVOTA…   ◘

Jednom sam te tražio
i bila si tu
sva lepa
i radosna
i vesela
ali
nisam te čuo…
vidim, ti pričaš
ali ja ne čujem…
i onda
tek sutra ujutru,
onog jutra, one noći,
najlepše noći posle,
ja shvatim…

To je bio najlepši san
o mojoj najlepšoj ljubavi
moga života
a zato nisam ni čuo njene reči,
jer ona
najlepše reči
najglasnije ćuti
a njih upravo priča,
e te reči su melem za moje rane duše,
te reči ja volim,
te snove ja volim,
tu javu ja volim,
i zato ja volim nju,
moju najlepšu oazu odmora
u pustinji bola i bespomoća,
u ovoj pustinji besčašća
i nevolja
naših života…

Snagu kad uspeš da mi vratiš,
put pravi uspeš da pokažeš,
to je uvek
tvoj najveći meni dar,
najdraža ljubavi moja…

(Bgd, 11.okt.2017.)

Animated Photo * Foto GIF -Internet

Jesenja balada

Voljela je jesen, da, kao malo ko, voljela je jesen govoreći kako zlatno lišće pod našim nogama šapuće najljepše stihove života. Znala je reći da nijedno godišnje doba ne odiše mirom i spokojem, ne daje toliko blagodeti kao što to čini jesen. Voljela je jesen, miris zrelih dunja šetnje alejama kestenova i obrane vinograde pune … Настави са читањем “Jesenja balada”


Voljela je jesen,
da, kao malo ko,
voljela je jesen
govoreći kako zlatno lišće
pod našim nogama
šapuće najljepše stihove života.

Znala je reći
da nijedno godišnje doba
ne odiše mirom i spokojem,
ne daje toliko blagodeti
kao što to čini jesen.

Voljela je jesen,
miris zrelih dunja
šetnje alejama kestenova
i obrane vinograde
pune ptica u potrazi
za kojim zaostalim grozdom.

Da, kao malo ko
ona je bila zaljubljena u jesen
u boje toplih tonova zemlje,
zlata i Sunca
nazivajući je
“Dama sa stilom,
širokog srca i ruku
prepunih darova” .

Mnogima je jesen
sinonim za nešto što
najavljuje kraj,
hladnoću, sivilo, odlazak,
a njoj, njoj je jesen
bila sinonim za izobilje,
pjesmu, radost i Ljubav.

Stajala bi dugo gledajući
zalaske Sunca i govorila
kako ga vatreni konji
u zlatnim kočijama
voze na počinak,
ili bi raširenih ruku
na dlanove dočekivala
neki uveli list
ispod starog oraha.

Posmatrala je svadbene povorke
i djevojke pod bijelim velom
s onim njenim zanesnim
pogledom vječitog sanjara
ispisujući u svojoj mašti
redove nezaboravnih priča
samo njoj znanih glavnih junaka.

Voljela je jesen, da
i kako to obično s ljubavima biva,
jesen nije voljela nju.

Slušao sam je dugo
kako lica upernog u Nebo
prepuštajući ledenim kišama
i vjetrovima sjevera
da tihi šapat
od studi modrih usana
ponesu nekud,
nekud tamo iza obzorja
kojemu se okretala
ponavljajući;
“Ne, ne volim jesen, ne volim jesen…”

Nije voljela jesen, a …voljela je.
Jeseni su odlazile i vraćale se
noseći u svojim odlascima i dolascima
šapat njenih usana; “…ne volim jesen…”

Gledajući i nju i sve ove jeseni
gledao sam sve boje Života i Ljubavi
kako se prelijevaju u
boji njenih očiju
i šapatu koji prestaje, gasne,
nestaje zajedno sa zalascima Sunca
ostavljajući u njenom oku
trag Svjetla i Istine;
“Ljubav i kad umre – ne umire
Život i kad prestane – ne prestaje.”

Voljela je jesen.
Danas ćuti krijući se od
zlaćanih jesenjih zalazaka Sunca
i izbjegavajući dane u kojima
bi slučajno srela djevojku
ispod bijelog vela,
ne ispisuje tople pastorale i
ne slaže vesele priče u svojim
notesima mašte,
ne pleše valcer s drvećem
po tepihu od šuštavog lišća
za čije je šuštanje govorila da
to orkestar violina svira
Nebesku simfoniju.

Voljela je jesen,
onako kako se najjače voljeti može
i kako to s ljubavlju obično biva,
jesen nije voljela nju.

Nikad nije prestala voljeti jesen,
niti su tu ljubav isprale ledene kiše,
a ja, ja nisam prestao voljeti nju.

Voljela je jesen,
i znam, još je voli jer ona drugačije ne umije
iako svijetom šapat bolan, vjetrom nošen, putuje;
“…ne, ne volim jesen, ne volim jesen…”

Znam da je tako.Ni ja ne volim nju.
Ne, ne volim nju.

© Nevenka Savić Alispahić

„СА ЖЕНОМ У КАФЕУ” Н.Терзиоски

СА ЖЕНОМ У КАФЕУ „Погледи упућени вама одаше моја осећања прижељкивао сам  овај  месец и ваш долазак. Погледи упућени вама одали су моје манире знате, још од малих ногу волим жене старије. Не, није ме мајка држала за руку нисам имао своје играчке, не…, и нисам редовно прао руке; али ни данас нису тако грубе. … Настави са читањем “„СА ЖЕНОМ У КАФЕУ” Н.Терзиоски”

СА ЖЕНОМ У КАФЕУ

„Погледи упућени вама
одаше моја осећања
прижељкивао сам  овај  месец
и ваш долазак.

Погледи упућени вама
одали су моје манире
знате, још од малих ногу
волим жене старије.

Не, није ме мајка држала за руку
нисам имао своје играчке,
не…, и нисам редовно прао руке;
али ни данас нису тако грубе.

Имате право, када тако говорите…,
много је жена у овом крају,
али ја у очима вашим препознах
драгу, будућу сапутницу!

Погледи упућени вама и ово
пар упућених искрених речи: пристанак
мога срца значе, да се са вама заједно
одам бескрајној срећи.

Добро, нећемо стајати на улазу
у близини је један мали caffe…
Рекли сте дакле да ћемо се држати за руке?”

И, данас док цвета јесен
а сунце кишу моли, и данас
јој се осмех искраде јер је још
тај дечак воли.

ДВОЈНИК Не изговарам њено име пред охолим мојим двојником не помињем њене усне и чоколаду под јастуком. Не усудим се да запевам њену песму, нити да обилазим њен виноград;: не љубим се на дан њеног рођендана.

ДВОЈНИК

Не изговарам њено име
пред охолим мојим двојником
не помињем њене усне и
чоколаду под јастуком.

Не усудим се да запевам
њену песму, нити да обилазим
њен виноград;: не љубим се
на дан њеног рођендана.

„ЛАЂЕ” Ненад Терзиоски

ЛАЂЕ Био сам искрен према њој. Целог детињства је држао за руку говорио о жељама својим и водио је у најбољу посластичарницу. Био сам искрен према њој. Обећавао јој острва и лађе… А, живот…, а живот овај насушни оставими  само љубав за вечерње сате.

ЛАЂЕ

Био сам искрен према њој.
Целог детињства је држао за руку
говорио о жељама својим и
водио је у најбољу посластичарницу.

Био сам искрен према њој.
Обећавао јој острва и лађе…
А, живот…, а живот овај насушни
оставими  само љубав за вечерње сате.

„ЖАР” Ненад Терзиоски

ЖАР Хладно је… Ветар ће… Дуваће… Нестаће жара… Угасиће се ватра… Знао сам, она ће отићи.

ЖАР

Хладно је…
Ветар ће…
Дуваће…

Нестаће жара…
Угасиће се ватра…
Знао сам, она ће отићи.

SVE BOJE JESENI – Dejan Ivanović

SVE BOJE JESENI (o svadbama) Svadbe su jesenje svečanosti ispunjene ritualima, sa dubokim korenima u eonima, davnim vremenima. Sadrže iskonsko, skriveno u simbolima, detaljima. Važan trenutak u životu mladog pretka, ratnika i lovca , stupanje u svet odraslih, obeležavao se žrtvom, dovodili bi bika ili nevino jagnje na klanje… Činom ubistva opasne zveri, nekad sa … Настави са читањем “SVE BOJE JESENI – Dejan Ivanović”

SVE BOJE JESENI
(o svadbama)

Svadbe su jesenje svečanosti ispunjene ritualima,
sa dubokim korenima u eonima, davnim vremenima.
Sadrže iskonsko, skriveno u simbolima, detaljima.
Važan trenutak u životu mladog pretka, ratnika i lovca ,
stupanje u svet odraslih, obeležavao se žrtvom,
dovodili bi bika ili nevino jagnje na klanje…
Činom ubistva opasne zveri, nekad sa tragičnim krajem,
za mladog dečaka, ako bi ga ranila razjarena zver naopaka…
Fizičkim skrnavljenjem il’ bolom koji je morao da istrpi.
Začinjeno mučnim strahom koji obuzima pleme celo,
od zlih demona, što zaposedaju duh i telo.
Duh i telo pa ih je teško isterati odande …
Tek, razvoj svesti ljudskog bića iznađe prikladne načine,
da zameni ritualne radnje simbolima sa određenim značenjem.
Pijano šarenilo jeseni, širom ulica raspuklo kestenje;
mladenci stavljaju jedno drugome na ruke prstenje.
Prsten je krug, mistični simbol, ukazuje na večno trajanje.
Obnavljanje. Propadanje, istovremeno rađanje novog,
a postojećeg nestajanje;
Poput zmije “uroborosa,” koja guta svoj rep čineći krug,
hraneći se sobom, sopstvenim telom svojim, iz same sebe proističe.
Obuhvataju daleko više, iskreno i radosno,
od onoga što moderni ljudi s’podsmehom nazivaju,
paradom pijanstva i kiča.
Kičem valjda žele da opišu bučno, šareno, neukusno.
Svadbe imaju motiv okupljanja roda, plemena, stada,
potrebu ljudi da se čvrsto povežu, kao nekada;
Danas to retko viđamo još na koncertima, priredbama.
Dok su bez ustručavanja, sa hiljadama drugih lažno bliski,
iza monitora, ekrana što plavičastu svetlost zrače.
Privučeni snažnom željom za druženjem vrlo jasno,
težnja da se zbiju u gomilu obuzima ih strasno.
Zanemaruju ljudske, rodbinske veze koje su jače.
Naše svadbe se priređuju septembra – oktobra,
kad jesen oboji prirodu diskretnom paletom,
razlije se u milijarde boja.
Sve boje … tačno se zna kako i gde stoje.
Boje su indikatori raskošnog spektra naših života.
(Obojimo zidove sobe rumenilom pa će zračiti toplota)!
Svako bi hteo da bude drugačiji od sveta, pa peva, igra, trči …
Ili obuče nešto kad vidi da glavni lik na filmu isto “nosi.”
I danas mnogi na svadbi izgledaju zlim duhovima opsednuti,
skaču, savijaju tela, vrte se u krug, obučeni u šareno, bosi,
cipele crvene, vrište, u ritmu muzike koja zaglušujuće iritira,
lascivnim sadržajem manipuliše …
Ne oblačimo se uvek šareno, šareno asocira na jeftino ,
ne želimo da šare izazovu šale, podsmešljive komentare;
Nosimo košulje bele, plave, klasična tamna odela,
što jednostavnim skladom podsećaju na beskrajno nebo,
noć u dolini, snežnu zimu, nemirno more;
Ali haljinu tirkizne boje !
Zašto baš ti, zašto baš tada ?
Devojka izgleda preterano ozbiljna a vrlo je mlada …
Sasvim nalik jednoj što je obećala da me čeka,
u takvoj istoj haljini davno nekada,
na aerodromu u Tokiju da je lakše usred gužve prepoznam.
Ja se uvek setim tirkizne plave boje,
dok posustaju prohladne jesenje večeri,
potajno me obuzimaju, tinjaju i ne gase se nemiri …

Dejan Ivanović
Baroševac, 19.09.2017.

KAJEM SE – Slobodan Jevremović

Kajem se što onih predavnih dana ja nisam te odveo, ukrao, silio, nosio, ubedio, molio, poveo, uzeo, da promenimo još onda živote naše, da još tada budemo naša dobrota, zajedna razumevanju svih tema duše, saglasno govornih reči istog momenta, da bića naša od tada ne pate, i zato žalim i zato se kajem, ni uporan … Настави са читањем “KAJEM SE – Slobodan Jevremović”

Kajem se što onih predavnih dana
ja nisam te odveo, ukrao, silio, nosio,
ubedio, molio, poveo, uzeo,
da promenimo još onda živote naše,
da još tada budemo naša dobrota,
zajedna razumevanju svih tema duše,
saglasno govornih reči istog momenta,
da bića naša od tada ne pate,
i zato žalim i zato se kajem,
ni uporan nisam dovoljan bio,
ni silnik potreban nisam ti bio,
a sada ponekad i stvarno mislim,
tek sada mislim da o tom znam,
veoma trebao sam…

I opet neću o tome da mislim
trudim se veoma od misli da bežim
ali ponekad za to ja snage nemam,
plivam, al’ tonem, gledam, al’ dremam,
bez volje a hoću puno da menjam,
bez snage za borbu da neću da priznam,
ali ipak moram, to reći trebam,
oprosti što moram opet da kažem,
beskrajno, veoma, puno se kajem…

(Bgd, 08.okt.2017)