Negdje u proljeće,
s mirisom trešnjina cvijeta,
stajah nad svježom humkom
dok sunce se igralo zamrlom suzom
vjetar je mrsio u kosi
priče našeg djetinjstva,
da, humku prekri grumenje crno,
vidjeh što ne vidje niko,
uz brata pođe i sestra.
Pomislih, košmare snivam,
i još ne otvorih oči od njih,
a već je umrla i nečija ljubav
samo što ovaj put ljeto bi
i talas je tukao greben,
sunce ljubilo žal, u kosi,
namjesto vjetra, šaputao je
tužno maestral.
Ogrubjelo srce, pa ćuti,
al’ duša ranjena još zla sluti
I ne diše, i ne sanja,
i ne traži od života više.
Zakuca jesen zlatna na
stara, izgrebana vrata,
sunce se toplo smiješi
hladnom srcu što slutnjom zebe,
šeretski oktobar sobom prođe
slikar novembar s kistom dođe.
Ejj, rano, bjehu to one iste boje
što srce ledom boje,
bjehu to crne sjenke na platnu bjelom
crnje od najcrnje noći novembarske.
Fijukala je košava neka,
da, baš kao da sad je čujem,
a magla gusta, vlažna,
u daljini miriše na snijeg,
ne vidim ništa sem suza na
dnu srca skamenjena,
ne razaznajem lica ni glasa,
i duša se još nada da
samo košmare sniva jer, zaboga,
ne može, ne, da nestane mati
ako su već nestale sestra i kći.