Nema nama našeg Srca više
Dušu našu s krvlju
isc’jediše,
iz Srca se naše ime
briše,
zalud pjesnik o Kosovu
piše,
zalud slikar još božure
riše,
temelj trava zatravila, ne
miriše,
tek ponegdje zvone zvona
tiše…
Nema nama našeg Srca
više!
Zvjezdicama naše žene
oplodiše,
kopilani, dva nam oka
zavadiše,
bjelokapog, crnog orla
nakotiše,
da otima, siluje i pali, da
kidiše,
da po našem Srcu sad
urniše.
Javorove gusle
zanijemiše…
Nema nama našeg Srca
Više…
Materi nam sisu
rasporiše,
da istekne mlijeko kojim nas
zadojiše,
iz utrobe, Miloše nam
povadiše,
iz grudi se krici
prolomiše,
niz obraze vrele suze
sliše,
kosovske nam kosti
zavapiše…
Nema nama našeg srca
Više!
Ostade nam samo da se
pamti,
da se nikad zaboravu
ne da,
da nam Riječ na usnama
plamti
i plamteća da se djeci
preda…
Da se nama, naše Srce
vrati!
(C) Miro Beribaka