Stan’ živote sačekaj me malo,
još u duši igra mi se dete,
zar ti do men’ više nije stalo,
pa mi srebro u kosu uplete.
Gledam lice, svud po neka bora,
u očima iskra mi se gasi,
ruke grube k’o hrastova kora,
uzalud mi suza oko kvasi.
Hej živote što me kletva prati,
zar mi mladost tako brzo prođe,
da li može vreme da se vrati,
da mi starost nikada ne dođe.
Stan’ živote, zaustavi sate,
zar ti sa mnom više nije milo,
ja sa bolom uvek gledam na te,
jer bez mene tebe ne bi bilo.
autor
Jovica N. Đorđević
(Прочитано: 204 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.242 пута)
А како би Гром другачије но громовски и зато и десетка к`о гром.
Hvala uvaženi profesore. Srdačan pozdrav.