ZAMISLI-SASA ZBILJIC

ЗАМИСЛИ Стајала је поред прозора, замишљена као зора пред новим даном, погледом упртим у небо, у вечну слободу. Пришао сам јој полако, нежно је загрливши рекао сам: Замисли, затвори очи и замисли, да је све у овом тренутку стало, и аутомобили и људи, и земља је престала да се окреће. Замисли да је све постало … Настави са читањем “ZAMISLI-SASA ZBILJIC”

ЗАМИСЛИ

Стајала је поред прозора,

замишљена као зора

пред новим даном,

погледом упртим у небо,

у вечну слободу.

Пришао сам јој полако,

нежно је загрливши

рекао сам:

Замисли, затвори очи и замисли,

да је све у овом тренутку стало,

и аутомобили и људи,

и земља је престала да се окреће.

Замисли да је све постало невидљиво,

да не постоји ништа само до нас самих.

Ти имаш мене, ја имам тебе.

Замисли да је све ово само сан,

сањамо ћутке, прибијени једно уз друго,

замисли да лебдимо, јер не постоји тло,

носи нас вихор, ми се не одупиремо,

осећам слободу уз тебе а ти уз мене.

Замисли да је овај тренутак вечност,

ти си вечна у мојим очима,

ја сам вечан у твојим очима.

Замисли да нам усне отварају неки нови свет,

свет тајни, љубави, магије, чаролије.

Замисли да не замишљаш више,

да не замишљам више,

и да је све стварност,

и сваког дана слушаш моје речи:

                                        волим те као сунце после кише.

Sasa Zbiljic-ORHIDEJA IZ BORA

ORHIDEJA IZ BORA U danima svojim satkanim od mora, zalutase misli k’o pogled u oci, setih se Orhideje iz Bora, koja raspiruje vatru mojih noci. U ogledalu neposlusne reke, k’o u samom staklu od prozora, ugledah nase zaspale puteljke, koje prodjoh sa Orhidejom iz Bora. U zenici nedoraslih zelja, bije srce kao zvuk motora, u … Настави са читањем “Sasa Zbiljic-ORHIDEJA IZ BORA”

ORHIDEJA IZ BORA

U danima svojim satkanim od mora,

zalutase misli k’o pogled u oci,

setih se Orhideje iz Bora,

koja raspiruje vatru mojih noci.

U ogledalu neposlusne reke,

k’o u samom staklu od prozora,

ugledah nase zaspale puteljke,

koje prodjoh sa Orhidejom iz Bora.

U zenici nedoraslih zelja,

bije srce kao zvuk motora,

u ledenoj vodi od jecma i hmelja,

trazim svoju Orhideju iz Bora.

U zgaristu besanih noci,

zacrnelih k’o magova odora,

jedino mi svetle njene nasmejane oci,

to su sitni plamci moje Orhideje iz Bora.

Kao spil karata zaigra mi srce,

u trenu kad mrak postade zora,

i taj topli glas obasja mi uvce,

to je glas moje Orhideje iz Bora.

U dusi je mojoj srecu utkala,

otvorila se za nju svaka moja pora,

usnama k’o koncem lepotu je tkala,

samo ona, moja Orhideja iz Bora.

GOLA ISTINA-Saša Zbiljić

ГОЛА ИСТИНА   Сможден у хиљаду ноћи, прекора, пркоса и одлагања одговорности, тражих бар део своје заспале моћи, бар уплашени траг своје способности.   Губи се као привид, као сенка у залуталој ноћи, испред себе ставља нагорели зид, да спава у небеској мирноћи.   Гледа очију слепих, што виде где нестају дашци ветра, постајем плашљив, … Настави са читањем “GOLA ISTINA-Saša Zbiljić”

ГОЛА ИСТИНА

 

Сможден у хиљаду ноћи,

прекора, пркоса и одлагања одговорности,

тражих бар део своје заспале моћи,

бар уплашени траг своје способности.

 

Губи се као привид,

као сенка у залуталој ноћи,

испред себе ставља нагорели зид,

да спава у небеској мирноћи.

 

Гледа очију слепих,

што виде где нестају дашци ветра,

постајем плашљив, повучен и тих,

куд неста она рука што некад беше спретна.

 

Милујем мисао као какво јагње,

да не оде а желим да оде,

спустиле се сиве и камене магле,

да однесу последњи гутљај воде.

 

Ћутим а речи ме боле,

што их не изговарам а хтео бих радо,

шта је остало од истине голе,

зар је и њу неко поткрадо.

Saša Zbiljić – Biografija pesnika

Rođen sam 28.10.1988. u Kruševcu. Završio sam srednju medicinsku školu, smer-fizioterapeutski tehničar u Kruševcu. Diplomirao sam na visokoj školi u Nišu za strukovnog zubnog protetičara. Pisanjem poezije se aktivno bavim poslednjih pet godina. Više puta moji stihovi su objavljivani u pojedinim časopisima. Inspiraciju za pisanje stihova nalazim u samom životu i velikoj ljubavi prema poeziji.

sasaZbiljic

Rođen sam 28.10.1988. u Kruševcu. Završio sam srednju medicinsku školu, smer-fizioterapeutski tehničar u Kruševcu. Diplomirao sam na visokoj školi u Nišu za strukovnog zubnog protetičara.

Pisanjem poezije se aktivno bavim poslednjih pet godina. Više puta moji stihovi su objavljivani u pojedinim časopisima. Inspiraciju za pisanje stihova nalazim u samom životu i velikoj ljubavi prema poeziji.

Kad se voli-Saša Zbiljić

Kad se voli   Začaran mislima šta ljubav donosi a šta odnosi, bledog straha i pogleda, u svilenkastoj i zamršenoj kosi, gledam gde nestaju neba.   Kada guste i crne šume prepreče put, iznemoglosti ne pstoji kraja, ostaneš ka suncu leđima okrenut, zaboravljaš kapi svetlosti raja.   Ćutiš, da te reči ne zabole, gorke kao … Настави са читањем “Kad se voli-Saša Zbiljić”

Kad se voli

 

Začaran mislima šta ljubav donosi a šta odnosi,

bledog straha i pogleda,

u svilenkastoj i zamršenoj kosi,

gledam gde nestaju neba.

 

Kada guste i crne šume prepreče put,

iznemoglosti ne pstoji kraja,

ostaneš ka suncu leđima okrenut,

zaboravljaš kapi svetlosti raja.

 

Ćutiš, da te reči ne zabole,

gorke kao kamen soli,

grešnoj čaši usne teško odole,

sve se može i ne može kad se voli.

 

Kuneš slabost i sve što niče

iz korena slabosti tvoje,

ranjiva srca jedna na druga liče,

a glasovi duše ne postoje.

 

Pustiš da vodi put daleko,

gde laž utočište traži,

proklinješ svaku reč koju nisi rek’o,

a iskrena suza osta bol da blaži.

Moja čežnja-Saša Zbiljić

Moja čežnja   Beskrajna je sreća koja iz tvojih očiju sija, uporno je tražih u tunelu tame, svetlost kojom zračiš meni tako prija, al’ usne nam ostadoše same.   Tražiš svilenu haljinu da prekrije srce tvoje, pogled ti tone u daljini polomljenog sunca, ko ti jastuk nudi kao ruke svoje, a hrabrosti imaš poput peščanog … Настави са читањем “Moja čežnja-Saša Zbiljić”

Moja čežnja

 

Beskrajna je sreća koja iz tvojih očiju sija,

uporno je tražih u tunelu tame,

svetlost kojom zračiš meni tako prija,

al’ usne nam ostadoše same.

 

Tražiš svilenu haljinu da prekrije srce tvoje,

pogled ti tone u daljini polomljenog sunca,

ko ti jastuk nudi kao ruke svoje,

a hrabrosti imaš poput peščanog zrnca.

 

Vode teku, vode zaboravljaš,

strah od cilja tebe zavarava,

svoje srce na cedilu ostavljaš,

da čami u senci zaborava.

 

Mlaka je boja tvoga lica,

što dane učini mi vedrim,

svojim očima pogled mi golica,

pa se u trenutku ćuti osetim setnim.

 

Balast pade kao kamen na moje grudi,

u noćima hladnim ko ti ruke greje,

ko te mesto jutra budi,

ko ti seme ljubavi seje.

 

Ostavi tragove da mru za tobom,

ne diraj ni kap moje čežnje,

rušiš kapije i sve pred sobom,

u naglom i mučnom osećaju težnje.

SAMOĆA – Saša Zbiljić

SAMOĆA Opor miris mu u očima bdi, dok gleda utonulo sunce u nebeskoj noći, rastrgoše ga života gladni psi, dok broji dane u pustoj samoći. Spozna put niz obamrlu travu, što se diže i udara do srži, ključ traži za ukletu bravu, kad drhtaj posta od života brži. Greh je greha ne načini, a već … Настави са читањем “SAMOĆA – Saša Zbiljić”

SAMOĆA

Opor miris mu u očima bdi,
dok gleda utonulo sunce u nebeskoj noći,
rastrgoše ga života gladni psi,
dok broji dane u pustoj samoći.

Spozna put niz obamrlu travu,
što se diže i udara do srži,
ključ traži za ukletu bravu,
kad drhtaj posta od života brži.

Greh je greha ne načini,
a već kuca za polazak zvono,
traži mira u gluvoj istini,
šta ostavi, šta je na svet don’o.

Da pobegne od neme tišine,
već kasno je jer put nije mlad,
guši ga svako zrno prašine,
za svojim snom osta samo glad.

(C) Saša Zbiljić