Категорија: Miro Beribaka

Oko

 

 

 Gotovo je,

svi su već kupljeni,

od prvog do poslednjeg meridijana,

u cijelom krugu,

samo tek poneko, u njedra, poluglasno,

ispusti glasa,

plašeći se Oka koje nas motri

sa zelenog papira,

papira kojemu se divimo,

kojemu dahćemo,

diveći se zidarima Novog Doba,

doba u kojem će se znati,

ko kosi, ko vodu nosi,

ko djecu pravi…

 

Da, i to,

da nam se soj pročisti

od nejakih, gladnih,

od prljavih,

od tuge, smijeha,

od onih koji osjećaju,

onih koji misle,

od onih koji ljube bližnjega svoga,

koji materino mlijeko

za života nose,

onih koji su gordi na svoga oca,

na krv i gene,

od onih kojima srca

ne biju u džepovima,

koji ne zaboravljaju da je srcu

mjesto u grudima.

 

Od nas, od nas samih koji se sjećamo,

da smo ikada imali grudi,

grudi k’o kamen,

da bili smo ljudi,

a sada smrvljeni, tek pijesak,

razasut okolo

zidareva faraonskog doma,

doma kojemu prozori nisu potrebni,

jer ima Oko…

 

Na samom vrhu je Oko,

Oko koje sve vidi,

Oko Svevideće,

Oko moćno i prijeteće,

Oko koje nas posmatra

dok pjevamo,

dok plačemo,

dok nuždimo…

 

A mi, antitijela puni,

ničega se ne bojimo,

živeći svoja nuždenja,

niti da se snuždimo,

zbog nerodjenih praunuka,

zbog predaka, barem!!!

 

(C) Miro Beribaka

Pjesma je…

 

 

Ona je igra bez granica,

duša joj, prva violina,

igra bez pravila,

Spasenje za, Od Riječi Sina,

utočište, poslednja stanica…

 

Ona je čarobna opsjena,

riječju zidani dvorac,

kula u oblacima,

umornom srcu razvigorac,

stvarnome svijetu, koprena.

 

Kada te mraz pohara,

Njome se odjenuti možeš,

ne brini se,

da dušu Njome zgriješ,

Ona, slovo po slovo izgara.

 

Na ranu krvavu, duboku,

Ona je melem čudesan,

Ona zna,

od čega je bol sazidan,

Ona suzu presušuje, u oku.

 

Ona je koscu, kosište,

lastama miris juga

i cvrčku trava,

Ona je najbolja druga,

daje, a ničega ne ište…

 

(C) Miro Beribaka

Nije lako razmišljati

 

Nije lako razmišljati o sudnjemu času,
posebice noću,
kada se sve utiša,
kada iza svake ugašene svjetlosti,
prilika vreba…
Nije lako nadati se, pozivajućem glasu,
sve i da hoću,
ako se duša i pomiri,
plašiti se puta konačne nepovratnosti,
put zemlje, put neba…

Nije lako sjećati se, čega više nema,
osim ponekada,
za nesnenih noći,
dok mjeseca svjetlost, krati noćne sate,
svojom igrom straha…
Nije lako razlučiti, da li da se sprema,
il’ postoji nada
namučenoj duši,
koja plačuć’ dodje, a s plačem je prate…
Od praha do praha…

Godine prolijeću, dok sati se vuku,
sve je više bora,
il’ su to ožiljci…
Mudrosti je manje, sve što više učim…
Il’ me briga nije!
Sjećanja me drže, k’o na koncu lutku,
ja nemam izbora,
ludo li se smijem,
dalju ruke pružam, pjesmu da dokučim.
Pjesmi, kasno li je…

Kada se osvrnem, iza preko ramena,
sve sama zgarišta
ubijenih želja…
I nikoga nema, da mi pruži ruku,
da lice umije…
Samo čvrsta stoje, sjećanja stamena,
kraj svakog poprišta
i čuvaju stražu,
da ko ne ukrade, moju tešku muku…
Do kraja ubije…

(C) Miro Beribaka

Tuđi dokovi

 

 

Njiše se ovaj nestvarni brod,

kojim plovimo,

k’o kakve mlade bokovi.

Samo more i nebeski svod,

okom ulovimo…  

Tu su i pristaništa dokovi.

 

Dokovi tuđi, tuđi i ljudi,

tjeraju nas:

“Idite odavde”, k’o da smo kužni.

I opet se isto sjećanje budi

i traži spas… 

Mi smo ustvari, sami sebi dužni.

 

Dužni smo priznati, sebi i djeci,

da nejaki smo

i da se staro drvo, ne prima lako,

da ljepše je tamo, odakle su nam pretci,

u stari kraj bi smo… 

Noćima ista patnja! Dokle ovako?

 

(C) Miro Beribaka

Pomen pjesniku (Aleksi)

 

Odavno sam htio napisati pjesmu,
veliku i jaku da se svi dive
i da sa mojim rimama žive,
da zna me svako i svako kliče:
“O zdravo junače, živio pjesniče”.

I probam ovako, probam onako,
al’ nešto ne ide, nije baš lako,
promijeni pero, obrni okreni,
stihovi nejaki, tupi i drveni.

Al’ ne može pjesme da piše svako,
jer, jedan je Aleksa, jedan je Ako..

Junačko srce, velika duša,
koliko snage da majku posluša,
da kaže Anki: “Zbogom Ti draga”
i iz njenog života, ode bez traga,
da nekud luta, da sreću traži,
al’ zalud, samo se pero snaži
i samo piše još silnije, jače,
pero sve jače, da duša zaplače.

I stihovi lete,
k’o da se svete,
za boli nan’jete,
za snove otete.
Za tugu i radost,
za veselu mladost,
za sjetnu starost.
Za sve prohujalo…

Al’ ne može pjesme da piše svako,
jer, jedan je Aleksa, jedan je Ako..

(C) Miro Beribaka

Usnih

 

 

Usnih te noćas,

kao nikada prije,

obnaženu, smjelu…

Imala si samo

moju košulju

ogrnutu preko ramena

i čežnjiv osmjeh,

a ja te gledah,

gledah ta koljena…

Ne mogoh se nagledati!

 

Usnih kako ti

moji prsti ostavljaju,

tragove po bedrima,

a ja gledam kako

brzo nestaju,

a ti samo govoriš:

„Ljubi me, ljubi me jako,

nemoj da staneš“!

Ljubih te noćas,

kao nikada prije…

 

Usnih noćas

tvoje prste u mojoj kosi,

kako me stišću

na grudi ti bijele, nabrekle…

Pomislih: ”Koliko…”?

I slušah tvoje srce,

dugo slušah,

slovo po slovo:

„Do crvene planete,

do najudaljenije zv’jezde…“.

 

Otvorih oči,

još bi pomrčina,

nestade san, brzo

kao tragovi mojih prstiju

sa bedara ti,

samo u jednom kutu sobe,

ostade tvoj osmjeh

i tvoj glas:

“Ljubi me, ljubi me jako”!

Osmjehnuh se, gorko…

 

(C) Miro Beribaka

Crveni karanfil

 

 

 Ilidža sva u cvijetu, cafe Dolly Bell,

sami smo, ja i moja Esma,

sa zvučnika dopire: ”Zaboravi ako možeš”,

naša najdraža pjesma.

 

Šetamo alejom zagrljeni,

zastanemo i ja je ljubim,

oko nas, samo su kesteni.

Ali, zašto osjećam,

da je nepovratno gubim?

 

Ljubim je, ona mi kosu gladi,

da l’ ja to sanjam da volim,

plašim se, suviše smo mladi..

Ali, zašto se stalno pitam,

o, kako ću da je prebolim?

 

Radujemo se kao procvalo cvijeće,

kao Djurdjevu danu Cigani,

u našim srcima je proljeće,

o Bože, da li smo,

jedno drugome zapisani…

 

Skenderija sva u mladosti, Matursko veče u „Zlatnom”,

zajedno, ja i moja Esma,

sa zvučnika dopire: “Zaboravi ako možeš”,

naša najdraža pjesma.

 

A meni sve više je muka,

pijan sam dok ona me drži,

stežem je jače oko struka.

sve češće se stidim,

o kako samo sjećanje prži…

 

Mi plešemo, o kako je volim,

dok ljubim joj lica blagost,

za oprost, pijan je molim…

To nisam bio ja,

to bila je moja mladost…

 

Radujemo se kao procvalo cvijeće,

kao Djurdjevu danu Cigani,

u našim srcima je proljeće,

o Bože, da li smo,

jedno drugome zapisani…

 

(C) Miro Beribaka