Odrastanje – Elizabeta Zec

U igri i pesmi vrte se deca bez briga… bose noge na kamen staju bez žuljeva rukice u vis sa loptama i drvenim mačevima venčići od belih rada na njihovim glavicama. U željama i iščekivanjima bruji mašta bez granica… bose noge noću vire iz toplog jorgana rukice grle igračku kao najvernijeg pratioca do carstva Snova … Настави са читањем “Odrastanje – Elizabeta Zec”

U igri i pesmi vrte se deca bez briga…
bose noge na kamen staju bez žuljeva
rukice u vis sa loptama i drvenim mačevima
venčići od belih rada na njihovim glavicama.

U željama i iščekivanjima bruji mašta bez granica…
bose noge noću vire iz toplog jorgana
rukice grle igračku kao najvernijeg pratioca do carstva Snova
buketići krase njihove natkasne načičkane najlepšim bajkama.

Odrastanje bez brige…. odrastanje bez bede…. odrastanje bez gubitka…
odrastanje bez nedostatka…. odrastanje bez nametnutih razlika….

U muzici i smehu… u učenju i ekskurzijama… u crtanju i pevanju…
u prvim ljubavima i simpatijama…. u prvim prijateljstvima i poznanstvima….
kao u snovima…. kao u željama…. kao na filmovima… kao u knjigama….
kao u drugim porodicama… kao u drugim narodima!

Pad

Tone u ništavilo svaki moj pokret…. Rukama bih sebi privukla Nebesa Pad je tako nagla pojava iznenadna bez najave bola Uzaludna u svojoj tuzi bez kraja i oblika beznadna… Tone u ništavilo svaka moja reč Kojom bih sebi privukla svog voljenog Pad je tako okrutna situacija u vremenu bez vremena Uzaludna u svojoj potrazi za … Настави са читањем “Pad”

Tone u ništavilo svaki moj pokret….
Rukama bih sebi privukla Nebesa
Pad je tako nagla pojava iznenadna bez najave bola
Uzaludna u svojoj tuzi bez kraja i oblika beznadna…

Tone u ništavilo svaka moja reč
Kojom bih sebi privukla svog voljenog
Pad je tako okrutna situacija u vremenu bez vremena
Uzaludna u svojoj potrazi za izlazom iz truleža pakla…

Tone u ništavilo svaki moj osmeh
Telom bih svojim zaštitila čedo maleno
Pad je tako naglo stanje dok u mestu tapkam bez stalnog prebivališta
Uzaludan u svoj nostalgiji za nemogućim ciljevima i bez pogleda u sutra…

Tone u ništavilo svako moje delo koje stvorim
Spevom bih privukla sebi nacije sa svih kontinenata
Pad je tako nagli vrisak u telu iz kojeg izlazim bez najave
Uzaludan u svom nastojanju da se drži za nešto sigurno…

Tone u ništavilo svako znanje koje usvojim
Razumom bih svojim sačuvala sve one koji mi daju smisao postojanja
Pad je tako nemilosrdno biće koje me vuče u nepoznate predele
Uzaludno ja pokušavam da otkrijem kom svetu ja pripadam….

Kameleon

Stojim, posmatram nebeske dubine, ispunjavam u glavi šupljine. Zamišljam reči nedorečene, neiskazane u dolini Tuge. Obasipaju me zvezde, plašt noći me pokriva, senka stvarnosti setu moju ne skriva. Priča teče razumno, možda naglo ali iskreno, i ne osećam se umanjeno. Razbijam monotoniju, jer ne gubim sebe smisao ne ostaje, menja se, jer nemam tebe. Kameleon … Настави са читањем “Kameleon”

Stojim, posmatram nebeske dubine,
ispunjavam u glavi šupljine.

Zamišljam reči nedorečene,
neiskazane u dolini Tuge.

Obasipaju me zvezde, plašt noći me pokriva,
senka stvarnosti setu moju ne skriva.

Priča teče razumno, možda naglo ali iskreno,
i ne osećam se umanjeno.

Razbijam monotoniju, jer ne gubim sebe
smisao ne ostaje, menja se, jer nemam tebe.

Kameleon u ljubavi koji dva tela spaja
nema kajanja, jer nema mržnju koja razdvaja.

Oda večnosti

U okvirima začaranog kruga ponavljanja neobjašnjive Sile poretka… stavljaju Reč na neopisivu lepotu – krajnje neograničenog prostora u vremenu bez vremena. Zraci Sunčevih ruku koje sve dotiču daruju život dižući ga iz pepela; ne brišu ga, ne odbacuju ga u tokovima Vatre, Zemlje i Duha u snovima bez sanjara. Prašina lebdi na duhovima, ostavlja obrise … Настави са читањем “Oda večnosti”

U okvirima začaranog kruga ponavljanja
neobjašnjive Sile poretka…
stavljaju Reč na neopisivu lepotu –
krajnje neograničenog prostora
u vremenu bez vremena.

Zraci Sunčevih ruku koje sve dotiču
daruju život dižući ga iz pepela;
ne brišu ga, ne odbacuju ga
u tokovima Vatre, Zemlje i Duha
u snovima bez sanjara.

Prašina lebdi na duhovima,
ostavlja obrise njihovih reči i dela –
i znanih i neznanih
– u fazama izgradnje Svesti
u prostoru bez prostora.

Oluja u nama

Ispred mene nepregledno more Iznad mene nemirno nebo Iza mene pobunjena masa prestrašenih ljudi U moru sirene zloslutnice mame svojom pesmom Nebo drhti od gromova Božijega gneva Iza mene strah ljudi probuđen najavom kraja ovoga sveta U glasovima Sirena su čini koje najavljuju Raj Iz neba grmi zvuk koji u srcu izaziva strahopoštovanje Iza mene … Настави са читањем “Oluja u nama”

Ispred mene nepregledno more
Iznad mene nemirno nebo
Iza mene pobunjena masa prestrašenih ljudi

U moru sirene zloslutnice mame svojom pesmom
Nebo drhti od gromova Božijega gneva
Iza mene strah ljudi probuđen najavom kraja ovoga sveta

U glasovima Sirena su čini koje najavljuju Raj
Iz neba grmi zvuk koji u srcu izaziva strahopoštovanje
Iza mene se budi Haos koji vodi u prazninu

Gde me mamite, vi Sirene koje najavljujete propast?
Kako Bože da te zamolim za oproštaj?
Kako ljudi, da vam dođe Mir i konačnu nadu u bolje sutra?

Nešto jednostavno

U mislima već slutim Tvoje zadnje reči. Nemam bol Nemam patnju Imam prazninu U očima se ne ogleda Ogorčenost i samoća. Samo tišina Samo praznina. – Ni trenutak – Ni uspomena – Ni slika. Samo na usnama lebdi Moć Poricanja.

U mislima već slutim
Tvoje zadnje reči.

Nemam bol
Nemam patnju
Imam prazninu

U očima se ne ogleda
Ogorčenost i samoća.

Samo tišina
Samo praznina.

– Ni trenutak
– Ni uspomena
– Ni slika.

Samo na usnama lebdi
Moć Poricanja.

Kapija od cveća

Močvara je zagrljena maglom kao providnom zavesom tajni nastanka života Poređani u kolonu mali svici idu prema bari u svom bleštavom vrtlogu vođeni odjekom divljine. Lijane se prepliću u ljubavnom zanosu Nameću osećaj da su tu od početka Nastanka. Radoznali Sunčevi zraci tu ne dopiru Jer krošnje drevnih stabala su odlučne i ljubomorne. Cveće je … Настави са читањем “Kapija od cveća”

Močvara je zagrljena maglom
kao providnom zavesom tajni nastanka života

Poređani u kolonu mali svici idu prema bari
u svom bleštavom vrtlogu vođeni odjekom divljine.

Lijane se prepliću u ljubavnom zanosu
Nameću osećaj da su tu od početka Nastanka.

Radoznali Sunčevi zraci tu ne dopiru
Jer krošnje drevnih stabala su odlučne i ljubomorne.

Cveće je ipak mirisno i željno topline i dodira
Dok kruniše Kapiju od Cveća koja pokazuje
– izlaz iz Pakla.

Uspavanka

Spi mirno, zenice oka moga, Neka zvezde krase spokojom čelo tvoje. Spavaj u naručju mom, s blagoslovom od Boga Neka ti zaštitu od loših snova daju ruke moje. Laticama ruža milujem ti nežno lice Sa skuvanim čajem od nane koji piješ. Nežnim pokretima kao zamahom krila ptice Ja ti nameštam u krevetu medu kojeg uvek … Настави са читањем “Uspavanka”

Spi mirno, zenice oka moga,
Neka zvezde krase spokojom čelo tvoje.
Spavaj u naručju mom, s blagoslovom od Boga
Neka ti zaštitu od loših snova daju ruke moje.

Laticama ruža milujem ti nežno lice
Sa skuvanim čajem od nane koji piješ.
Nežnim pokretima kao zamahom krila ptice
Ja ti nameštam u krevetu medu kojeg uvek kriješ.

Zevni slatko, onako kako samo ti umeš
Sa tvojim protezanjem i osmehom tvojim.
Ušuškaću te u jastuke tvoje sve dok ne uspeš,
Da zaspiš i poneseš moju ljubav ovog sveta u snovima svojim.

Nije lako biti….

U telu peva prokleta krv… Odjekuje li to čist topao glas Ili je to samo falš? Poljupci gazele bude snene oči, Mame na toplinu, Strast osećaja nastalih za sekund! Malene ručice Držim uzbuđeno. Ljuljuškam uplakano telo U mom krilu. Tužan je taj pogled… Tako dalek… Tražeći slobodu Izvan belih, sumornih zidova. Šta to moje malo … Настави са читањем “Nije lako biti….”

U telu peva prokleta krv…
Odjekuje li to čist topao glas
Ili je to samo falš?

Poljupci gazele bude snene oči,
Mame na toplinu,
Strast osećaja nastalih za sekund!

Malene ručice
Držim uzbuđeno.
Ljuljuškam uplakano telo
U mom krilu.

Tužan je taj pogled…
Tako dalek…
Tražeći slobodu
Izvan belih, sumornih zidova.

Šta to moje malo srce misli?
Šta oseća?

U zatvorenom prostoru – Elizabeta Zec

U zatvorenom prostoru U zatvorenom prostoru ja sam ono što nisam – zatvorena polica obavijena paučinom sivih uspomena. U zatvorenom prostoru ja sam ono što nisam – fijukanje vetra koji zavija promuklo dok pomera dugine boje, a rastavlja njeno šarenilo podmuklo! U zatvorenom prostoru ja sam ono što nisam – isušeni pesak tereta koji traži … Настави са читањем “U zatvorenom prostoru – Elizabeta Zec”

ElezabetaZec

U zatvorenom prostoru

U zatvorenom prostoru
ja sam ono što nisam
– zatvorena polica obavijena
paučinom sivih uspomena.

U zatvorenom prostoru
ja sam ono što nisam
– fijukanje vetra koji zavija promuklo
dok pomera dugine boje,
a rastavlja njeno šarenilo podmuklo!

U zatvorenom prostoru
ja sam ono što nisam
– isušeni pesak tereta
koji traži put do svetlosti.

U zatvorenom prostoru
ja sam ono što nisam
– točak bez oslonca
što se kotrlja putem bez cilja.

(C) Elizabeta Zec