OSLUŠNI BABO – Edima Efendić Džinić

OSLUŠNI BABO

Oslušni babo kako se u ovoj tišini moli
svaki list na grani,
golub u krošnji staroga hrasta
u letu kako se moli lasta.

I kako mjesec pod zvijezdama skriva glavu
kako me ostavljaš samu
da se izborim sa stihom svojim,
a ja se babo bojim!

Čuješ li, oče, kako zvuk para nebo,
a riječi mole li mole
i kako glava sedždi pada srce da ne strada
i duša zajedno sa pjesnikom moli
u grijehu vatre svojih riječi da ne gori!

Opomena mi bi, babo, pjesnikova riječ, šapat i krik,
dova i molba, milion puta preslušah stih
i vraćah se iz početka listam stranice svake pjesme
moje i poželim da postanem pjesnik skroman i tih.

Želim, babo, želim da u skromnosti svojoj izgorim
i da mi ne sude ljudi, njihov sud se ne tiče mene
onaj koji sudi njemu stižemo na vrijeme
i polažemo sva djela, sve riječi naše
od tog suda, oče, moje se pjesme plaše.

Učim od vrla pjesnika koji zabasa sa puta
i ovo moje pero svjedoči da je istina jedna,
snažna i važna da svako slovo, misao moja,
mora naći spokoj i mir u duši
teško li se nama ako se Božiji bijes na nas sruši!


 Autor: © Edima Efendić Džinić, Zvornik
 Recenzent: Rade Biočanin

Настави са читањем “OSLUŠNI BABO – Edima Efendić Džinić”

Visits: 507
Today: 1
Total: 1653975