Аутор: Dobrana Vuković

Umor odmara u tvom hladu, voda nas spaja.

Korijen se s razlogom širi u dubinu, a krošnja u širinu.

Kad naiđu silni i lome ti grane,

oprosti grubost i neznanje

slijepima na dobro, na lijepo,

njihove su uvijek dublje rane.

I kan ti se u krošnju crne ptice ugnijezde

sjeti se da je potrebna noć da se pokažu zvijezde.

Budi u korijenu, budi u stablu,

Budi u svjetlosti, budi u trenutku što spaja

Budi u svakom listu, ugrađena u svakoj grani

Budi u svemu kao što je sve u tebi,

vjetrlovi vreli, vjetrovi ledeni,

U sjećanju, u zaboravu, u svjetlosti i u sjeni,

zauvjek u njemu, zauvijek u meni.

Vidim stoji prazno, prazna strana. Mislim

maglo bi tu da se ozida, tekst o nečemu još nerečenom…

Ogradim prostor, mjerim i računam

Tražim dozvolu za gradnju, pripremam materijal, smišljam radnju

Prevrćem sadržaj, raspored soba, koliko spratova

Koliko od poda do plafona,

Koliko od plafona do poda

Gdje staviti stepenice,

Koliko prozora, vrata…

Pričati o vremenu prošlom, o onom koje dolazi

Ili o ovom što sad tek prolazi,

Pričati intimno, o nama

Ili razvući preko kontinenta.

O pravdi, o nepravdi

O vjeri, o nadi?

Sviđa ti se, nesviđa…

Izbrisati sve, bilo bi šteta

Opet početak, prazan list, prazna strana

Provući se kroz mnogo godina,

Ili svesti na par dana

Svejedno, višespratnica, ili koliba mala

U svaku bi te sobu kao zlatnu nít uzidala

Sunce moje drago,

Jedino moje blago.

Znala sam da postojiš od kada znam za sebe
I prije nego što to su tvoja ramena zaklonila oblake i planine
I tvoj miris se zauvijek uvukao u moje moždane vijuge
Bio si obećanje, a već si sjećanje

U igri su nam prolazili dani, kao dva djeteta
dovoljni jedno drugom, odani našoj priči bez završetka
jer sva osjećanja još uvijek traju u sjećanju
i svaka riječ ljubavi još uvijek živi, sad kao ubrano cvijeće,
kao opalo voće na stolu za kojim smo dijelili hljeb i dane

Da sam znala da će vrijeme otploviti prije voznog reda
napravila bih vremensku branu, kao što ljudi prave vodene brane
pustila moje ruke da budu vjetrenjače, da nam vrijeme služi kao sluga gospodara
volila bih te više, volila bih te duže, u svakom dahu, ljubavlju čistom
kao zahvalnosti za darove neba, od kojih si ti bio najdraži
moj jedini, moj voljeni, zašto sve prolazi?

Svaka vrsta teži da živi i da se širi, bilje, ptice, pčele

Pa tako i ljudi, ponekad se zbiju, ponekad se sele.

Odveo me put u svijet, kao niz rijeku otkinut cvijet

I gdje god hodaju po svijetu moja srpska stopala

Ljube planetu, jer i tebe nosi, ponosu, Srbijo moja sveta

Gdje god me moje srpske noge nose, u tebi je centar mog svijeta.

Slava ti grade na dvije rijeke, kruno zemlje

Odakle izvirem i gdje vječno tečem, u ljubav te nosim uvijenu

Kao u zastavu, i kao najslađu tajnu mog srca

Što te ljubi dok kuca, sve dok dišu moja srpska pluća

Vraćam ti dug što znam ko sam,

Ti si  moj dom, ti si moj bedem, ti si moja kuća

Hodam zeljom tuđom, i zovu me strankinja

Ni to me ne boli, jer tebi pripadam, grudo rodna,

Nerotkinja, sretna, jer si mi ti plodna, Srbijo sveta,

Kud god me srpska stopala nose lijep je svijet,

jer ti si centar mog svijeta.

Rasti mi ponosna i visoka, cvjetaj mi mirisna i radosna

Zemljo velika, i svijetla, i sretna. Vraćam se često,

Da napunim oči predjelima dragim, i mir me obuzme

Ostaj mi spokojna, u cvatu, ljubav sve nadživi

A iz srpskog srca voljeno ne može da se oduzme

Voljeno ne može da se otme, da se posvoji

Vjera, mir i nada, predani rad, ljubav sve nazad osvoji

Dragi predjeli, crkve i gradove, rod, prijatelji i kumovi

Mileva Marić, Tesla i Andrić, veliki srpski umovi.

Rasti mi mila, širi svoja polja, rasti u nebo, u slobodu

Svi što te vole nek su mi zdravo, cvjetaj sretna svom narodu

Ruke te moje srpske grle Srbijo majko, kolijevko voljena

Iz tebe je niklo moje sjeme, ti si moj genetski zapis,

moj pečat pri rođenju, utisnut krvni tok,

i na mom srpskom grobu natpis.