ЦРНО ИЛИ ЦРВЕНО – Љубодраг Обрадовић

CRNO ILI CRVENO

                                                                                                          Jovanu Dašiću

Novo je doba,
sve se tako brzo menja!
Zašto i ti poleteo ne bi?
Taj rulet, crno ili crveno,
okreće se i u tebi.

Srce svoje, zato oseti.
Tu iskru za životom novim, zapali!

Nek brod sa robotima, odleti
u svoj virtuelni svet mali.

Pogledaj u dušu,
šta to, ti, stvarno želiš?
Da li večno lutanje u magli,
ili da te ljubav razveseli?

Ošišaj se zato na nulu
i zažmuri…
Život ti iz dana u dan
neosetno curi.

Obrij glavu,
snove potisni.
Ureži krst na čelo
i slobodno vrisni!

Nek urlik zaledi vasionu,
nek pukne zora.
Ti nisi još na tom brodu,
ali ukrcati se moraš.

Obuj čizme crne,
obuci kožno odelo
i kad ti srce utrne,
gas stisni smelo.

Harley Davidson Cosmic Starship
nek se propne,
provalije nek izblede.
Sudbinu krote oni,
koji svoje srce slede.

Okreni se oko sebe:
Sa snovima pustim
život ti u tačku izmiče.
Zato smelo u budućnost kreni…
Spokoj kad žudiš,
drugo te i ne dotiče.

Neka ti devojka ruke oko pasa obavije,
dodir dojki nek’ ti strast probudi.
Da sa njom ljubav otkriješ,
odjezdi u kosmos, daleko od ljudi.

Da se osetiš božanstveno,
u pustinji nađeš svoje zrno…
Crno ili crveno,
crveno ili crno?…

© Ljubodrag Obradović

Настави са читањем “ЦРНО ИЛИ ЦРВЕНО – Љубодраг Обрадовић”

MOJA ŽIVOTNA ARHITEKTURA – Jelena Đurašković

Moja životna arhitektura

Izdržala je mnogo oluja i bura

Ponekad besna,

Ponekad koža bila mi tesna,

Al’ nisam pala,

Nisam se dala.

Bojila sam svoj život vedrim bojama duge,

Vešto zaobilazila opasne pruge,

Birala puteve izvesnosti veće

Kojima se sigurnijim korakom kreće.

Vrline su mi bile vođa puta,

Blagosloven da bude, da se ne odluta,

Da se do cilja lakše stgne,

Bez da se velika prašina digne.

Zidalo se korak po korak, polako

I nije uvek bilo lako.

Al’ mladost lakše nosi breme

i lakše rešava životne probleme.

A kada mladost prođe

I kada starost dođe,

Umor ti kaže:”E sada stani!

Ovo su sada drukčiji dani.

Polako, prikoči, sporije, tiše…

Ko nekad se ne može više.”

Malo se opireš i nećeš da shvatiš,

Al’ zdravije je što pre prihvatiš.