Pokloniću ti stih jer nemam drugo
Pokloniću ti stih jer nemam drugo
Osmijeh tvoj ako je hvala
Riječ iz srca ne zvuči ludo
Znaću da ipak nisam budala
Sanjara i dalje ima na svijetu
što zvijezde u očima nose
Za ljude žive i pjesme pletu
I rimom ko rukom miluju kose
Zato mi osmijeh znači mnogo
Sjaj koji od prezira brani
Ne sudi o pjesniku strogo
Dijete je to u meni što ljubav treba
Nevino dijete što hoće vani
Oči
Šta su to oči?
Oči su okna!
Kakva bre okna?
Duboka, duboka!
Koliko duboka?
To niko ne zna!
Ko mjeri svemir i njegov nemir,
taj možda zna da kaže za oko
koliko zna da bude duboko.
Sta je to duša?
Nešto što sluša!
Koga bre sluša i šta sluša duša?
Drugoga čovjeka od kad je v’jeka
A, ako ne sluša?
To nije duša !
A ljubav šta je?
Kad čovjek daje!
šta bre to daje?
Voleći tebe
daje ti sebe
I oči i dušu i sav svoj nemir
Ugradi u tvoj zvezadni svemir.
Dan
Šta mi kaže noć, kuda me doziva?
Tamom me mami, znatiželju budi.
Uplašit me neće – tako to ne biva.
Hoću da Dan pozdravi me
osmjehom svojim
–jutrom koje rudi!
Sunce na čelo, gospodine Dane,
da se odmah vidi šta mi ti to nudiš.
Sa kišom ne kreći ako nećeš konflikt.
Ko si bre ti, Dane, da me grubo budiš?
Ušetaj tiho ti u moju sobu.
Vjetrom, i to toplim, smiješ da se javiš.
Snijeg ako nosiš, daću ti ja ostav!
Ko si bre ti, Dane, da se važan praviš?!
Donesi mi, Dane, ti drugove moje.
Pjesmu i radost sa sobom nek nose!
Svjetlost u oči, u dušu im stavi.
Ako nećeš, Dane, dobićeš ti svoje!
