Пеко Лаличић
МОЈ АФОРИЗАМ
ПОТПУНО НАГА ЖЕНА НИЈЕ СКРОЗ ОТКРИВЕНА.
Добродошли!
Пеко Лаличић МОЈ АФОРИЗАМ ПОТПУНО НАГА ЖЕНА НИЈЕ СКРОЗ ОТКРИВЕНА.
Пеко Лаличић МОЈ АФОРИЗАМ НИШТА МИ СЕ НИЈЕ ИСПЛАТИЛО ШТО ЗАМАЛО НИСАМ ПЛАТИО ГЛАВОМ.
Пеко Лаличић МОЈ АФОРИЗАМ ДА НЕ БУДЕ НЕОБАВЕШТЕНИХ, АНГАЖОВАНИ СУ ПОЗНАТИ СТРАНАЧКИ ГОЛУБОВИ ПРЕЛЕТАЧИ.
Ne obmanjuj me, tišino, Ne opijaj me glasom ćutanja Maglo oka,ne oslepljuj me Sto ruku pružam da dodirnem Svetlost U sto oštrih noža svetlost se pretvara Snom odbolovah jednostavnost tvoju Sliko,uzdignuta nad mojom samoćom Zvezdo,u dnu praznine Slepim tragom u slepo vreme Posrćem Iz sto rana krv mi otiče.
Ne obmanjuj me, tišino,
Ne opijaj me glasom ćutanja
Maglo oka,ne oslepljuj me
Sto ruku pružam da dodirnem Svetlost
U sto oštrih noža svetlost se pretvara
Snom odbolovah jednostavnost tvoju
Sliko,uzdignuta nad mojom samoćom
Zvezdo,u dnu praznine
Slepim tragom u slepo vreme
Posrćem
Iz sto rana krv mi otiče.
Pisanje je osećaj! Ne poznaje vreme, uvek traži nove reči, povode, u starim licima, slikama prošlosti, koje isplivavaju kroz imena, ljude, navike… Sve što sam razumeo, prezir koji sam slavio, pobede koje su me živog spalile, porazi koju su me nosili sve dalje i dalje, u predele željne neimenovanih junaka, stvarnost koja je kucala pred … Настави са читањем “Izraz pokreta – Aleksandar Jakšić”
Pisanje je osećaj!
Ne poznaje vreme,
uvek traži nove reči, povode,
u starim licima, slikama prošlosti,
koje isplivavaju kroz imena, ljude, navike…
Sve što sam razumeo,
prezir koji sam slavio,
pobede koje su me živog spalile,
porazi koju su me nosili sve dalje i dalje,
u predele željne neimenovanih junaka,
stvarnost koja je kucala pred mojim jutrima
hrabrost da se zagrli magla
i otpeva nečujno ćutnja koja nosi pobedu,
pisanje kao izlaz
vrata u nikad prihvaćenu šansu
bez rokova, vremena, osećaja,
čistilište sopstvene umnosti,
gde se boje oslikavaju u zvuke
i sva želja staje u jedan glas
nečujan da izmami eho
u tuđim mislima, suzama, nadanjima
kao otisak prvog sloga
odbijen od večnosti.
Пеко Лаличић ДА ТЕ НИСАМ СРЕО Eх, да те нисам срео можда би умро незрео и несвестан људске глупости и слепила времена које човека понесе да беспућем корача и тражи очињи вид тамо где ни ђаво крочио није и да пронађе себе међу обешењаке и нуле које и кад се додају на милионе ништа не … Настави са читањем “Пеко Лаличић, Да те нисам срео”
Пеко Лаличић
ДА ТЕ НИСАМ СРЕО
Eх, да те нисам срео
можда би умро
незрео
и несвестан
људске глупости
и слепила времена
које човека понесе
да беспућем корача
и тражи
очињи вид
тамо
где
ни ђаво крочио није
и да пронађе себе
међу обешењаке
и нуле
које и кад се додају
на милионе
ништа не вреде
Ех, да те нисам срео
можда би
и даље
био нико
па ме не би
ни погледала
а ја би oстао свој
и велики
као пре
Eх, да те нисам срео
глупост би попримила
другу димензију
а ја бих и даље био
наиван
али не би марио
да ли ме волиш
и шта ти значим
и био бих свој
иако зато
свима стран
јер
људи не воле оне
који имају себе
и умеју неизмерно да воле
Ех, да те нисам срео
умро бих а да не спознам
љубав
па џабе ти онда
и то велико ЈА
и све лепоте света
Пеко Лаличић МОЈ АФОРИЗАМ НАРОД ЈЕ ОДАВНО ПРОПИШТАО, АЛИ СЕ ПИШТАЉКЕ ЈОШ НЕ ЧУЈУ.
Пеко Лаличић МОЈ АФОРИЗАМ ВИТЕШТВО ВИШЕ НЕ ИСКАЗУЈЕМО БУЗДОВАНИМА. ОНИ СУ САДА У ВЛАДИ.
Пеко Лаличић МОЈ АФОРИЗАМ КОД НАС И УНЕРЕЂИВАЊЕ ИДЕ ПО УСТАЉЕНОМ РЕДУ.
Otvaram oči! Prva misao kao oblak pun želje i nade, pred tuđim satima hromog kretanja ni mrtav da ne osećam, ni živ da se pokrenem niti motivisan da se prilagodim ništavilu umotanom u ukrasni papir poklon kao nagrada za preživljavanje gaženje po pepelu izgorelih imena i prezimena… nekih stranih ljudi koji imaju isti pasoš, govore … Настави са читањем “Dodir istine – Aleksandar Jakšić”
Otvaram oči!
Prva misao kao oblak pun želje i nade,
pred tuđim satima hromog kretanja
ni mrtav da ne osećam,
ni živ da se pokrenem
niti motivisan da se prilagodim
ništavilu umotanom u ukrasni papir
poklon kao nagrada za preživljavanje
gaženje po pepelu izgorelih imena i prezimena…
nekih stranih ljudi
koji imaju isti pasoš, govore istim jezikom
ali ipak nerazumljivim
za hvalisavce, očiju boje krvi,
ukočenih pokreta
negde kao predlog za nestajanje
nekud, nekad, nešto, nikud…
sve reči što se nazivaju jeres.
Zlobna prilika da se obuhvati svest
na dlanovima koji skupljaju suze
iz dubine nekud, nekad, nečim
ničim ugrađenim prostorom mira,
traganje, traženje, tihovanje, tumaranje
ka, kuda, kroz poimanje istine
želja za istinom
opasnija od mudrosti
teža od praštanja
ostaje nepoželjna istina.