ne poričem, suče, boga možda ima, ali ga svojim očima nisam videla videla sam oblake kako probodene nebo halapljivo ždere videla sam nežne Sunčeve zrake kako se plačno dozivaju i usplamtalo lišće koje grana od sebe drsko odbacuje a on nije ni trepnuo nije ni prstom pokazao zlo samo je dan izdisao memlu dok … Настави са читањем “Pesma u prozi 35 — Marina Adamović”
No votes yet.
Please wait…
ne poričem, suče, boga možda ima, ali ga svojim očima nisam videla
videla sam oblake kako probodene nebo halapljivo ždere
videla sam nežne Sunčeve zrake kako se plačno dozivaju
i usplamtalo lišće koje grana od sebe drsko odbacuje
a on
nije ni trepnuo
nije ni prstom pokazao zlo
samo je dan izdisao memlu dok je bio na pokopu
ne porišem, suče
presudi mi, ti si karma ravnodušnog groma
hajde već jednom, kazni me
pa ćemo onda raspravljati o bogu po mojim trulim vijugama
Rođena 1962. godine u Nišu. Studije francuskog jezika je započela na Filološkom fakultetu u Beogradu, ali je nastavila studije prava u rodnom gradu. Poeziju objavljuje u elektronskim i drugim časopisima i zajedničkim knjigama. Objavila je štampane zbirke pesama "Curriculum vitae", "Psihodelija minijature", "HAIKU", zbirka kratkih priča "Smrt prijatelja", kao i nekoliko elektronskih knjiga.
Članica je Društva književnika i književnih prevodilaca Niša , član i Udruženja pesnika Srbije i CG, Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika ralaca i umjetnika "Nekazano", Humanitarne fondacije Humanost bez granica kao Posebna akcija Banka dobročinstva). Živi i stvara u Nišu.
Види све чланке од poetessa
