KAD SUZE PRESAHNU (III)
Tmurno leto , zle godine , pogibelj se opet sprema.
Mladost srpsku rov sad čeka , ali straha kod nje nema.
Bistar pogled u očima , preko noći zrelost dođe ,
kada srcem braniš grudu i nesreća svaka prođe.
Doletele crne ptice nevolju im tešku slute.
Crne ptice grabljivice , zacrnile njine pute .
Nad Srbijom spustile se neke tamne strašne sene ,
toga leta sve što nikne odmah brzo i uvene.
A ni leto nije bilo kao što bi znalo biti .
Kao da se uplašilo neda suncu izlaziti .
Oblaci se nakupili , sad i kiša pada hladna
po kaljuži spotiče se i baulja vojska gladna .
Ostavili sva oruđa , sad ih čeka ljuta kama.
Ne boje se oni smrti , neće biti večna tama.
Sećaju se Obilića , ista krvca njima teče ,
u boj snažno oni idu , pogibiju srpstva spreče.
Boj kosovski i sad živi , sveti Lazar snagu daje .
Nek se loza ta nastavi , neka srpstvo večno traje.
Gledaju se samo nemo i svi znaju šta ih čeka ,
presušiti nikad neće ta životna srpska reka.
I druge je sem Srbije zla sudbina zadesila .
Ratni vihor buktao je Evropa se zapalila.
Neki kičmu neće sviti ispred jačeg osvajača ,
frontovi se mnogi prave , ko je hrabriji nek nadjača.
U koloni sve mladići , svakog svoja briga mori.
U tišini koračaju niko od njih ne govori .
Sa sela su mnogi bili , na nogama jos opanci ,
istu muku podelili , ali jošte bili stranci.
Pristigli su sa svih strana da se ova zemlja spasi .
Neizmerna hrabrost srpska , Evropom se šire glasi .
Ofanziva sad se sprema prva u tom svetskom ratu ,
zagrljeni u boj idu , svi su oni ko brat bratu.
Jedan od njih kršni mladić , visok poput gorostasa ,
pod šajkačom tamna kosa , lice bledo i bez glasa ,
u očima pogled blagi , al` odlučnost mu na licu .
Raduje se on trenutku da zasvira u frulicu.
Misli beže rodnom selu , iz grudi se uzdah ote ,
Šta li radi mila mati ,proklet da si ti živote,
zašto rata mora biti , zašto neki tuđe žele ,
zar im nije dosta svoga , hoce naše da razdele.
Nece više to da pamti , al` sećanje bolno reže ,
a te drage uspomene pred njim sada samo beže ,
u budućnost svoju gleda ,zlotvor crnu knjigu piše
da l` će starost dočekati , da im oganj zamiriše.
Uzalud se misli kote , pobeći iz svoje kože .
Dzelat sablju naoštrio , pomozi nam mili Bože .
Da pobedu dočekamo , da nas ratna sreća prati ,
da se svako od nas ovde , svojoj kući opet vrati.
Nebo plače nad nemoči , u grudima bol im tinja.
Mlada tela tih mladića , sloboda im ko buktinja.
Složno oni kao braća ka slobodi hrabro gaze,
sami sebe sada hrabre , teške borbe tek dolaze.
Svaka muka nije sama , već danima kiša pada ,
duše jadom okovane , malaksala tela mlada ,
ko će brže na vrh Cera , osvojiti kotu ljutu ,
kako stići , kako stati , dušmaninu sad na putu .
Milošu se stisli zubi , umoran je al` se neda,
muku svojih saboraca saoseća , tužno gleda .
Njište konji pod teretom dok topove kroz kal vuku ,
kad ko padne il` poklekne , Miloš njemu pruži ruku.
Prenosi se slava hrabrih , tu sa Cera gde su stigli ,
kroz golgotu i stradanje , gde su srpski barjak digli.
Istoriju Srbi pišu na toj slavnoj div planini ,
krvlju svojom tu plaćaju za slobodu domovini.
© Jasmina Dimitrijević, Srbija
09.03.2022.