Veoma bih voleo da opet se vratim
u onaj hodnik još uvek kod tebe
pa kao tada u davno vreme
pre tvoga “ne” ja drugo pokušam,
da te ne čujem već daleko odvedem,
da prestignem boli, da sudbinu sprečim,
tad sutrašnjost sklonim, tebe izlečim
od budućih dana preteških slika,
nesrećnih stvari nestvarnog lika,
mila moja.
U hodniku tvome sudbina naših
i dalje živiš daleko od mene,
a ja se često tog hola setim,
da sutra mogu, ja bih da sletim
tamo na oltar sudbine naše,
sada bar uklonim sumnje što plaše
za ljubav danas, za naše sutra,
mila moja.
(Bgd, 30.avg.2017)