U SJAJU PUNOG MJESECA – Saša Radotić


U SJAJU PUNOG MJESECA

Sjediš tako sama, tiho na mjesečini,
oči ti gledaju u tamu doline,
gledaš pun mjesec sa suzama
i zavidiš noćnim pticama.

Gdje je otišao i da li će se vratiti,
pružaš svoje ruke u mrak,
zamišljaš čvrsti zagrljaj u struku,
njegove poljupce na svom vratu.

U sjaju punog mjeseca gledaš
u njegovo pismo i riječi utjehe,
kaže da ga čekaš i ustraješ,
iako samoća ubija tvoju dušu.

Morao je otići tog tužnog dana,
tvoj mračni vitez u krvavi boj,
u borbu bez poraza i pobjede
za svog vladara u igri sa sudbinom.

Настави са читањем “U SJAJU PUNOG MJESECA – Saša Radotić”