Категорија: Miro Beribaka

Sada…

.

Ne, nije to sujeta sredovječnog muškarca,

(rekla si mi da odem-?, ne mislim se vraćati),

ne vjerujem da je za mene preostao

niti jedan osmjeh, niti jedna lijepa riječ,

ne, ne mislim se vraćati, kasno je.

Vjerujem da si već i zaboravila na one riječi

izgovorene u zanosu neostvarenog susreta

i kolebljive nade…

.

Ne znam ni zašto sam ti i prišao,

možda, jer je tog jutra bilo sunčano,

a kafa jaka i ukusna, i cigareta…

Valjda me je očarao

tvoj nemiran pramen preko čela

i tvoje nasmijane oči

koje kao da mi hoće nešto reći,

a opet, pune neke tajanstvene melanholije,

ćutljive kao poslije brodoloma,

a ipak nasmijane…

Možda sam ti htio reći koliko si me zanijela,

da ti govorim sve moje istine i sve moje laži,

i da slušam tvoje…

da te primim za ruku, osjetim jesi li stvarna,

da ti pomrsim kosu…

Ne znam,

ali i dalje mi nije jasno gdje si bila

dok sam imao osmjeh, i srce,

dok sam imao riječ kojom bih te poveo

ka bespućima propuštenih zagrljaja,

gdje bismo bili dovoljni jedno drugome

za sve propušteno,

dok su mi oči bile zelene, a ne sive kao sad…

.

Sada je kasno, ja nemam više ništa,

i nikoga…

osim kafe i cigarete,

ostao je tek žal, i nijemi pogled

na nemiran pramen preko čela i na nasmijane oči,

pune neke tajanstvene melanholije…

Na oči, koje kao da mi hoće nešto reći…

.

Miro Beribaka

Sve će jednom nestati,

davnim će se zvati,

i što je bilo

i što bilo nije …,

samo će ostati svjetlucav prah

da nam ga vjetar, katkad,

po kosi prospe,

dok nas oblijeva rumen

zalaska sunca,

i da nam se uglovi usana

u osmjeh šire,

sa sjetom na pomisao,

što je nekada bilo

i što nikada bilo nije …

Miro Beribaka

Od istine do …

.

Skrivam se, bježim,

otimam se da ne povjerujem

u surovu istinu,

istinu od koje drhte mi grudi,

očaj me podilazi,

a naša lica mi postaju iskrivljen odraz

nas samih nepoznatih, stranih,

okrećem glavu od nje,

zaobilazim je,

sklapam oči kada je osjetim u blizini,

ćutim… I molim se

da tople riječi, zaklinjanja,

nestrpljivost dok ne podigneš slušalicu

da ti kažem, da mi kažeš…

snažni zagrljaji, vrele usne,

sve ove godine

nisu bili hir.

Ta surova istina, tek obična laž,

nadvija mi se nad mislima

i bdije u pogledu mome

kao izgubljeni smisao vode

koja ne zna hoće li se uliti u neko jezero,

neko more

ili će se razliti oranicom

i saprati znoj težaka koji se nadao žetvi,

istina koju vidim u svakom svanuću,

u svakom smiraju dana,

koja za moj sto sjeda kada i ja

i ište mi pola od svakog zalogaja,

kvari mi pjesme koje sam volio,

tužnima ih pravi,

opija me, truje, pa otrovan poželim

da zauvijek pobjegnem

od svega čega je nestalo,

od nadanja, od smijeha,

od sjećanja…

da pobjegnem od sebe,

negdje, gdje neće boljeti!

.

Miro Beribaka

Još u meni …

.

Još u meni živi trenutak ludosti

te radosne boli

što mi osmjeh pruža,

opija me taj vječni trenutak

i misli mi mami

stazama dalekim.

.

Još u meni katkad nada zažubori

kao mladi potok

što s planinom se bori,

i taj žubor tvoj glas mi se čini

dok mi pričaš

o djetinjstvu svome.

.

Još magiju u tvom oku vidim

i čitam ti misli…

odgovore ćutim,

okovane riječi izašle bi vani

da se sunca nagledaju,

lavande se naudišu,

da se s vjetrom poigraju,

izašle bi

kad bi samo mogle,

da ti kažu kako…

da ti kažu zašto…

da ti kažu koliko te…

koliko te želim…

Miro Beribaka

.

Poželim

.

Poželim nekad da budem riječ

svijetla i razdragana,

da poletim

i razveselim tužne oči neke,

da me u pjesmi govore

i da mi se vraćaju po još jedan osmjeh,

da im se nađem

kada počne vrijeme kiša i oluja!

.

Poželim nekad da budem riječ

prijeka i oštra,

da pod vratom stojim kao opomena,

da utjeram strah u oči neke

da budem prijetnja

zlim srcima,

da ih pratim

i gledam kako se osvrću oko sebe,

da budem presuda

i da budem kazna, ako treba!

.

Poželim nekad da budem tačka

upadljiva i hitra,

da mogu da stanem

iza riječi pakosne

nepromišljene, uvredljive,

i da stojim iza nje, dok je ne nestane,

a onda opet da budem riječ,

da me u pjesmi govore

i da mi se vraćaju po još jedan osmjeh!

.

Miro Beribaka

Nesanicom…

.

Opet me je pogledala, nenadano,

ni treptala nije,

nekako, kao sa prijekorom,

kao da mi hoće nešto reći,

i tako je čekala …,

a ja sam pognuo glavu, zbunjen,

skoro pa sa osjećajem krivnje

kao pred presudu …

Podigoh pogled,

i opet me njene znatiželjne oči

vratiše u stvarnost,

i samo što joj ne rekoh -reci-…

.

U tom času i oblaci nekuda odoše,

mjesec se punoćom javi,

otpuhnuh još jedan dim,

zapitah sebe

-jesi li njeno ime Ljubav ili tek Požuda-,

ne nađoh odgovor,

Strast svakako jeste!

.

Pogledah cigarete, pa budilnik,

pa mjesec, dvoumih se …,

neće li san na oči!

.

Miro Beribaka

.

Sve će jednom nestati,

davnim će se zvati,

i što je bilo

i što bilo nije …,

samo će ostati svjetlucav prah

da nam ga vjetar, katkad,

po kosi prospe,

dok nas oblijeva rumen

zalaska sunca,

i da nam se uglovi usana

u osmjeh šire,

sa sjetom na pomisao,

što je nekada bilo

i što nikada bilo nije …

.

Miro Beribaka

Vojnici… pali…

ne idu u raj

i ne vide svjetlost na kraju tunela,

samo se otvara

jama pod nogama

i osjeti blaženstvo prestanka bola!

Olakšanje!

.

Ili možda nisam, bio dovoljno pao

u duboku jamu,

od straha se uspravio na pola puta,

ne saznavši da li

postoji svjetlo na kraju tunela…

Čuo poj ptica i otvorio oči…

Radost i bol!

.

Miro Beribaka

Slike

.

Mnoge sam ja lokve putem preplivao,

mnogi su me “kameni” spotakli,

i mnogim sam rukama pruženim vjerovao,

da ne bih znao

da će ih biti još…

Mnogi su mi vjetrovi dah oduzimali,

mnoga su me sunca zaslijepila,

i mnoge mi se Sirenom činile,

da ne bih znao

da će ih biti još…

.

I mnogo je vode Vrelom Bosne “izvrelilo”,

iz poraza…  vodom s Vrela lice sam umivao,

ne bil voda suze odnijela,

da im se ne raduju ruke kojima sam pruženim vjerovao…

.

Mnoge su se magle uz Igman dizale,

moje oči širom otvarale da bih za maglama gledao,

otvorenih očiju nova sunca željno čekao,

da me iznova zaslijepe…

.

Ja još uvijek otvaram oči, ćutim i gledam

kako se magle iznova dižu uz nepoznatu planinu

i odnose nezvanike koje su mi u san dolazili

da mi ukradu slike dječaka prašnjavih nogu od loptanja,

onog mladića veselih očiju i raščupane kose

kome su se mnoge Sirenom činile,

da mi ukradu slike kuće,

oca i majke dok mi mašu ‘sred avlije,

i svaki mi put u snu govore da zaboravim

da je slika ikada i bilo

i da ih nikada više biti neće…

.

Ja samo ćutim,

stišćem zube i čekam jutro…

da magle odnesu nezvanike uz nepoznatu planinu,

pa da mogu da okrenem lice ka vjetru

da me, iznova, bez daha ostavi…

.

Miro Beribaka

Jednom ću

.

Jednom ću da krenem kud me misli vode,

za osmjehom tvojim na dalek put…

za onom iskrom iz oka tvoga

koja me je zaslijepila…

Jednom ću sjesti u Velika Kola,

brza, najbrža kola, brža od lokomotive kroz ravnicu,

od krilatog konja, brža od misli…

da ih mogu stići,

a onda…

čekaću te u bašti nekog od cafea

na trgu prepunom cvijeća,

da prolaznici ne vide ubraću ljubičice

da me po njima prepoznaš!

Naručiću espresso i za tebe!

.

Jednom, kada se zvijezde poklope…

jednom ću da krenem kud me misli vode…

Samo, ne znam kada…