Siđi sa moje bine U tvom se oku razbijaju iluzije Sa druge strane ogledala Brižljivo negovane poluistine Emulzije sokova koje sam mešala A nisu se mogle sjediniti U tvojoj zenici Veštačko drveće sintetičkom vetru se klanja Listam lišćem jarkih boja Bojim se bojama nežnosti Koja miluje precvetali trn ne znanja Dajem joj … Настави са читањем “Maestro”
Siđi sa moje bine
U tvom se oku razbijaju iluzije
Sa druge strane ogledala
Brižljivo negovane poluistine
Emulzije sokova koje sam mešala
A nisu se mogle sjediniti
U tvojoj zenici
Veštačko drveće sintetičkom vetru se klanja
Listam lišćem jarkih boja
Bojim se bojama nežnosti
Koja miluje precvetali trn ne znanja
Dajem joj pravo da osuđuje
Grubosti
Da stameno drži gromade ledene
Nepomično preko slabosti
A ti ih topiš pod trepavicom
U komade
Za tvoje uloge
Biram nasumično one koje me ne mogu voleti
Koji mogu odoleti
Zajedno smo u tome
Zar ne
Bežimo požarnim stepenicama
Od gorućih savršenstva
Koje smo izmaštali
Oplakujemo daljine koje smo prešli
Tačke na kojimo smo iscrpljeni zastali
Očajavamo u spoznaji da smo sve naučili
Što su nas drugi naučili
A da smo zaboravili
Ono što smo oduvek znali
Opravdavamo sveštenstva
Zbog poreza na veru verujućih
Zavaravamo pesnika
Da diže bunu nepravde perom
Obmanjujemo naučnika da je veći kreator
Od prirode
Političara da zanemaruje sredstva
Kojima dolazi do cilja
Bogatog
Da je na tasovima jednak džeparac
Kojim zavarava narode
Od onog u kome uživa
Siđi sa ove bine
Ovo je moja farsa
Po tvome merilu mi smo uhode
Koje se plaše
Da krenu sebi u pohode
Pripijeni za svoje strahove
Kao za slamke spasa
Maestro
Iste smo škole izučili
Ništa to neće biti naše
Kao što nikada bilo nije
U korenu svakog nastojanja je potreba da budemo voljeni
A suština svakog puta da naučimo da pružimo ljubav
I da je budemo vredni